PROLOG
Iz njezinih očiju uvijek se nazirala neka čudna dubina. Iz daleka nikada nisam ni primjećivao taj sjaj, ali kad se probudila pored mene, iz snenih očiju i umornog pogleda, jasno se vidjela tama koju skriva u srcu. Tama koja ju je okovala i osudila da zauvijek bude robinja vlastite duše. I svakim pogledom, kao željeznom šakom prikovala bi me uz zid i prisilila me da joj odam sve što znam. Zato joj nikada i nisam slagao, jednostavno je, znao sam da ne mogu. Kad bi i počeo lagati, ona bi me jednim pogledom slomila. Ponekad je izgledalo kao da sva njezina snaga izvire iz te dvije loptice crnje od mraka.
