Ustao sam s prvim zrakama sunca koje su me prenule iz sna. Jedva sam dočekao svjetlost na svom licu jer je ona značila da je jutro i da je vrijeme da započnem s treninzima. Nedostajalo mi je buđenje u ranu zoru, spremanje i odlazak u teretanu. Vikendom i praznicima, kad teretana nije radila, vježbao sam kod kuće, jednako rano ustajao, ali radio jačim tempom. Brzina i snalažljivost su pored kondicije najvažnije za mene. Zgrabio sam šorc i čiste čarape, majicu ne trebam, sve su netom oprane, čiste i mirisne. Ne želim ih uprljati znojem. Zgrabio sam torbu s ručnicima, rukavicama i bocama vode te napustio stan zaključavši vrata. Na stubištu sam vidio susjede koje su već bile budne i pretpostavio da i vani ima dosta ljudi, što bi značilo da je pametnije da ipak navučem barem nekakvu majicu. Vratio sam se po nju i onda konačno otišao do teretane.
Natpis na vratima već je pomalo izlizan, no da se iščitati da na njima piše „Stablemate“. Srećom da je otvorena od ranog jutra pa mogu doći kad želim i ostati dokle želim. Velika je to prednost za nas „zaposlene“. Nije bilo puno ljudi u teretani, samo nekoliko momaka koje znam i dvije djevojke koje su ovdje više radi reklame, nego radi sporta i aktivnosti. Prije bih rekao da traže zgodne bildere koji su po mogućnosti i bogati. San snova svake klasične sponzoruše. Ostavio sam se praznih glava, pozdravio dečke koje poznajem i prionuo poslu. Treba se vratiti natrag u formu dok još nisam sasvim propao. I fizički, ali i psihički. Dosta sam trenirao mozak ovih dana i zamarao se nebitnim. Sada mi na pameti ostaju samo rukavice i vreća. Krenuo sam lagano, prvo se treba zagrijati. Za početak stotinu trbušnjaka, da vidimo je li ostalo nešto od onih nekad slavnih pločica. Nisam mogao vjerovati, ali već nakon osamdesetog lagano sam se umorio. Što nekoliko dana pauze učini čovjeku? To me još više potaklo da se pokrenem i natjerao sam se da napravim tih sto. A za kaznu samome sebi, još pedeset. Otpio sam vode i ponosno protrljao dlanove, misija broj jedan – obavljena. Krenimo sad na sklekove, pa do utega. Ah, utezi, nedostajali su mi. Već sam se dobrano oznojio, a tek sam ovdje pola sata. Mišići su dobro zagrijani, a to može značiti samo jedno. Vrijeme je za borbu. Pogledom sam nekoliko puta obišao teretanu, ali nema mojih dečkiju, nema nikoga s kime bi se borio. Krenuo sam prema torbi koju redovno ostavljam na porti da bi telefonskim pozivom riješio problem. Niže u hodniku čuo sam strašnu galamu. Muški, dubok i hrapav glas prijetećim je tonom nerazumno izvikivao kojekakve prijetnje, dok je u pozadini visok ženski glas popraćen vriskom zapomagao. Napadač očito dobro poznaje teretanu pa zna da se u dvoranama ne čuje ništa što se događa u predvorju, radi dobre izolacije. Ali zasigurno nije očekivao da će netko naići. Pažljivo sam se približio rubu hodnika da dobijem bolji pogled na situaciju. Nisam vidio onoliko koliko sam htio, no po slobodnoj procjeni, bilo ih je šestero – četiri napadača na čelu s vrlo dobro građenim crncem te dvije djevojke sitne građe, možda čak i tinejdžerke. Druga dvojica, gotovo jednako dobro građeni kao vođa istupili su prema djevojkama glasno lupajući o pult. One su odskočile u stranu i leđima udarile u zid iza sebe. Tresle su se kao lijeske na vjetru. Nisam znao što učiniti, ne mogu samo tako stajati i ništa ne činiti, ali njih trojica prejaki su za mene. Da sam u formi, možda bih i imao šanse, no ovako mi svaka nada propada, baš kao moji polu-atrofirani mišići. S druge strane, mogu otići po druge dečke u dvorani. Nema ih puno, svega petorica, no poslužili bi, barem za odvraćanje pažnje. Krenuo sam natrag niz hodnik, no nervozan korak začuo se nekoliko decibela preglasno. Muk. Zatim se tri para brzih, jakih nogu sjurilo niz hodnik. Gazili su grčevito i jako, njihovi koraci odzvanjali su loše izoliranim hodnikom i tutnjali prema meni. Srce mi je htjelo iskočiti, ni mozak nije bio skroz pribran, no tri pomalo izobličene, ljute face prenule su ga i vratile u realnost. Dvojica „pomagača“ stala su nekoliko koraka ranije od svog vođe. On se približavajući meni grohotom smijao.
„A što to imamo ovdje?“, gromko je upitao.
„Ništa, krenuo sam nazvati majku, bolesna je, samo provjeriti u kakvom je stanju. Što ima kod tebe, veliki?“ Pokušao sam biti bezobrazan i riječima prikriti trunku straha koju je u meni izazvao Veliki Napadač. Prije sam se borio s momcima dvostruko većim od njega, ali tada sam bio u potpunoj formi, svjestan i spreman. Sada nisam.
