Bilo je sunčano jutro, znao sam to jer me jedna od sunčevih zraka pogodila ravno u oči i neumoljivo se zadržavala na njima. Nije bilo druge, morao sam ustati. Lagano sam spustio noge na pod, jednu po jednu, pokušavajući izbjeći bol koja je pružala svoje dugačke prste kroz svaki živac i aktivirala se čim bi se i najmanje pomaknuo. Žarenje je bilo na minimumu što me ohrabrilo, odlučio sam skroz se ispraviti, a vjerujte, to je teško kad imaš slomljena barem 2 rebra. Trznuo sam se i opsovao. To rebro zaista ne može mirovati. Odskočio sam i pao natrag na krevet koji se zatresao i probudio Ariel. Sneno je protrljala oči. „Rekla sam ti da ne mrdaš dok se ne oporaviš, baš nemaš mira.“ Bila je u pravu, nikad ne mogu ostati na mjestu više od 10 minuta, osim ako spavam. No ni to nije sigurno ako je mjesec pun. Potapšao sam Ariel po ramenu i rekao joj da mi je žao, sumnjam da me čula jer se čini vrlo pospano. Ne krivim ju, cijelu noć je probdjela kraj mojeg polumrtvog tijela, i to ne po prvi put. Ta žena me puno puta spasila od smrti, ni sam ne znam kako joj to uspijeva, ali kad god me neki manijak iz kluba rasipa na komade, ona me uspije sastaviti. Sjećam se jedino bolnih udaraca koje su mi zadavali moji protivnički borci, krvi koja se slijevala našim znojnim tijelima, miješala se sa prašinom i otjecala dugim rijekama do krvave lokve na podu. Sjećam se i šaka koje su mi puno puta letjele pred očima i često se svom silinom prilijepile za vrele obraze, umorna prsa ili nabrekle mišiće. Čim bi se vrata ringa zatvorila, duša mi se odvojila od tijela i jedino sam mogao mlatiti nogama i rukama, sve dok se jedan od nas ne bi strovalio na pod jecajući od žareće boli. I zaspao bih tko zna gdje, nosili bi me i bacili na ulicu, i sad se sjećam, u magli doduše, smrada smeća i otpadaka kojima bi me okružili ako se ne bih dobro borio. A ona, ona me uvijek nalazila i njegovala, i samim dodirom učinila je da sve rane brže zarastu. Zaspao sam mrtav, no njezin dah na vratu ponovno bi me vratio među žive. A sad ju ipak nisam poslušao, baš lijepo od mene, zar ne? Ustao sam i puževim korakom krenuo prema hladnjaku. Da, gdje ću ja nego po hranu. Kad god se osjećam krivo zbog onoga što namjeravam učiniti, u sebi smišljam opravdanje, više za svoj mir nego za tuđi. Svaki korak bio je bolan i polagan, pažljivo sam stopalima dodirivao drveni pod koji bi zaškripao i kad ga vjetar okrzne. Opreznost mi je uvijek bila na prvom mjestu, ne bi se tako reklo sudeći po onome čime se bavim, ali ipak je istina. Lagano sam otvorio vrata hladnjaka, imam osjećaj da bi se i ona mogla raspasti u neko skorije vrijeme. Ruka mi je gotovo sama od sebe posegnula za policom na kojoj se nalazi pivo, no automatski se zaustavila kad sam očima naletio na sendviče sa šunkom. Bili su lijepo poredani na ovećem tanjuru, iz njih je virila šunka, sir i koji listak salate. Uvijek su bili bogati, ponekad sumnjam da mi je sakrivala i tablete protiv bolova u njih. No, njezini sendviči uvijek će biti najbolji, pogotovo zato što je u svaku krišku kruha i svaku šnitu salame unijela ljubav. Zvučim kao oronjeli pjesnik koji je jednom nogom u grobu, ali ne, samo sam iskren. Osjećam tu ljubav u svakom zalogaju. Zgrabio sam sendviče, dobro, i pivo i nogom zatvorio hladnjak. Na trenutak sam zaboravio da 3 metra od mene spava Ariel. Probudila se i krenula me koriti, ali je vidjela sendviče u ruci i odustala. Nisam smislio ništa bolje pa sam nježno upitao: „Hoćeš jedan?“ Nasmijala se, Bog zna, ta cura ima najljepši osmjeh na svijetu.
Sendviči su mi povratili dio snage, još uvijek me boljela svaka kost, ali manje. Smjestili smo se za stol i u tišini jeli. Samo ponekad bi nam se susreli pogledi, pa bi se nasmijali jedno drugome i svijet izvan naša četiri zida više nije postojao. Izgubio bih se u njezinim očima svaki put kad se nasmijala, kao da me hipnotizira i učini da sve opet bude dobro. „Imam nešto na licu?“ začuđeno me upitala jer sam se toliko zabuljio u nju. „Ne, ne. Oprosti, malo sam se zamislio…“ Jadna isprika, ali što je tu je. „Kakav sam bio sinoć? Jesam bio loš?“ upitao sam prigušenim glasom, nikad joj nije lako govoriti o tome, ali morao sam znati, sinoćnji meč nosio je puno sa sobom. „Bio si… Pobijedio si. Svu trojicu.“ odgovorila mi je, ali tužno, kao da joj nije drago zbog toga. „Jesam? Zar to nije dobro?“ bio sam zbunjen. „Ma dobro je, odlično. Samo, bio je tamo i taj neki Rus… Mislim da se zvao Saša. Uvijek kad završiš sve borbe dolazim do tvoje svlačionice da te odvedem doma, ali sinoć nisi bio tamo. Malo sam se raspitala i rekli su mi da te odveo Saša. Pitala sam gdje, ali nisu mi znali reći.“ zastala je i nakašljala se, pa s knedlom u grlu nastavila „Pogledala sam okolo i vidjela kapljice krvi na tlu, a znaš da ja uvijek prvo pomislim na najgore pa sam bez razmišljanja slijedila male lokvice koje su me odvele do izlaza iz dvorane. Vidjela sam siluetu visokog i jakog čovjeka, nosio je dug crni kaput i… Okrenuo se. Pogledao je prema meni, nasmijao se i rekao nešto kao da mogu naći boljeg od tebe, nešto u smislu da ne trebam jadnike i prosječne kvaziborce koji ne znaju ništa do li udarati bezveze. Oh, da. Napomenuo da mi je on na raspolaganju. Njegovi zubi su se zasjajili na mjesečini i samo je odjednom nestao u mraku.“ bila je gotovo na rubu suza i govorila je kao da osjeća neku krivnju, kao da me iznevjerila. „Što je dalje bilo?“ nastavio sam sličnim tonom. „Ništa, došla sam do tebe, ležao si u toj uličici na vrećama smeća i bio si pokriven krvlju. Mogu ti reći da si i u tom stanju bio zgodan…“ , dobacila mi je i kratak smješak. Prekrasan. „I eto, ubacila sam te u auto i dovukla doma, obrisala ti krv i dezinficirala rane. Vjeruj mi, ovo su ti najgore ozljede do sad.“ osmjesi su nestali, uzeo sam zadnji zalogaj sendviča i odvratio „A mogu biti samo još i gore.“ Otpio sam pivo i lagano ustao da se obučem. Majica je mirisala po sapunu i eteričnim uljima. „Hvala Ariel, za sve.“ lagano sam se osmjehnuo i poljubio ju u vrat, znam da to najviše voli. Ustala je da me zagrli i šapnula „Sve za tebe, jer si samo moj.“
Ostatak dana protekao je mirno. Očekivano mirno. Danas je dan za oporavak, miran sam sljedećih nekoliko dana, a možda su u pitanju i tjedni. Nadam se da će mi to vrijeme biti dovoljno za oporavak. Ariel se trudi, ali ipak to nisu samo površinske rane. Kako mi je moja najdraža naložila da mirujem i ne krećem se ukoliko to nije iznimno potrebno, odlučio sam tako i učiniti. Već osjećam kako me lagano obuzima lijenost, ali ne smeta, valjalo bi i meni malo predahnuti. Televizija je ovih dana baš zakazala. Ni ne trude se ponuditi nešto zanimljivo, osim ako zanimljivim smatrate dokumentarce o selidbama losova. Da sam ekolog ili možda biolog, već bih sjedio pred televizorom s vrećom kokica kraj sebe, a pogled bi mi bio čvrsto prikovan za ekran. Eto, toliko mi je dosadno da se zamišljam kao znanstvenikom, uspješnim i vrlo zainteresiranim za očuvanje okoliša i ostale gluposti kojima nas obasipaju „zeleni“. Iz dubokoumnog razmišljanja prenuo me udaljen zvuk. Nisam točno siguran što sam čuo, bilo je prekratko, a i ja sam bio premalo zainteresiran. Na trenutak sam se zabrinuo, ali u sekundi ta se zabrinutost pretvorila u čistu halucinaciju pa sam se odlučio vratiti u predivan svijet vlastitih misli.
