Probudila sam se na mokrom jastuku.
Da,opet sam zaspala u suzama.
Da,opet sam plakala iako mi je doktor rekao da se ne smijem uzrujavati.
Okrenula sam se na drugu stranu i sa ormarića uzela Normabel.
Gledajući u tu kutiju,razne misli su mi dolazile u glavu.
Sigurno sam 5 minuta buljila u kutiju vrteći u glavi scenarije.
Iz tog razmišljanja prenula me rospija.
Inače, to mi je mama.Ajmo reć'.
Ona je sve samo nije ono što bi mama trebala biti.
Iako je imala i svojih svijetlih trenutaka.Kao zadnjih dana.
Otkad su me vratili iz bolnice, gdje sam provela par dana na promatranju.
Gdje sam se pokušala ubiti.
I sebe i svoje dijete.Da,trudna sam.
Ajmo opet na početak.
Prije nekoliko godina sam našla papire o posvojenju.
Dugo mi je trebalo da dodjem k sebi.
Imam 25godina i nikad mi nisu rekli da sam posvojena.
Našla sam i sliku male djevojčice koja nisam ja.Ja sam crna.Ona je plava.Bila.
Stvorila sam si teoriju u glavi.
Ta mala plava djevojčica je bila njihova prava kćer.I nešto joj se dogodilo.Tada su posvojili mene.Ali ja nisam bila ona.I zato me rospija nikad nije voljela.
Na neki način je i razumijem.
Sjela je pored mene.Donijela mi je doručak u krevet.
U ovih par dana na licu ima masku.Masku lažne brige i lažne ljubavi.
Čovjek kojeg sam zvala tata je umro kad sam imala 10 godina.
Zapravo,mjesec dana prije 10. rodjendana.
Tad su počele moje muke.
Iako mi taj čovjek nije bio otac,za njega znam da me volio.Dok rospiju nije. Svaku drugu večer bi izašao van i napio se.Onda bi se vratio doma mrtav pijan i tukao je.
Nije mogla vratiti njemu,pa je kasnije vraćala meni.Za svaku svoju grešku bih dobila more batina.
Tukli su me i maltretirali i u školi i doma.
Sva sam bila u masnicama.
I ožiljcima od razbijenog stakla.Jer nisam imala žileta.
Nitko nije vidio.Zatvarali bi oči.Ne želeći se miješati.
U školi profesori ništa nisu vidjeli na hodnicima,a susjedi nisu čuli moje bespomoćno vrištanje.
Unatoč tome,nisam postala propalica.Iako mi ocjene nisu bile loše.
Nisam počela piti,drogirati se ili kurvati.
Oboljela sam od depresije,a kasnije i od anksioznosti.
Okej,kasnije sam počela piti baš zbog toga.Jedinu utjehu sam vidjela u alkoholu.Ali,ne,nisam se oblokavala svaki dan.Samo kad sam htjela izaći da se barem malo uklopim medju ljude.Ne da im se svidim. Već da se oni svide meni.I da ih se prestanem bojati.
Zapravo da se prestanem bojati onoga što oni misle o meni
Tako je i bilo kad sam se spetljala sa Borisom.
Najprije je to bilo bezveze,"šta me briga,dok ide ide".
Odgovaralo mi je jer nisam ništa osjećala prema njemu.
Odgovaralo mi je jer eto.
Mogu se s nekim ljubiti i seksati bez obaveza.
I onda smo počeli izlaziti kao pravi par.Trajalo je to neko vrijeme.I onda sam ja zajebala.Zaljubila sam se.Kao muha bez glave.Prvi put sam osjećala toplinu,da me netko voli.
E tu sam opet samu sebe zajebala.
Trajalo je to dugo,da bih ja, evo prije mjesec dana saznala da me cijelo vrijeme iskorištavao.Znači, godinama.
I svi su mi se smijali iza ledja.
Koja promjena.Sad mi se nitko nije smijao u facu,nego iza ledja.
Ma vjerujem da sam ja to znala,u dubini duše.Mislim,tko bi mene mogao uopće voljeti? Tko?
Prijatelji?Ja nemam prijatelje.
Imam ljude s kojima se družim,i kojima odgovaram kad sam pijana i kad se pretvaram da sam onakva kakva nisam
Prije mjesec dana sam to saznala,dva mjeseca prije rodjenja NAŠE kćeri.
Kćeri koju je navodno jako želio.
A sad je ostavio i nju i mene.
Nakon svih onih planova,zajedničkog traženja stana, smišljanja plana za naš budući život u troje.
Ostavio je nju i mene s rospijom.
Ja se nisam sposobna brinuti o samoj sebi,a kako da se onda brinem za to maleno biće?
Dok ležim tako i razmišljam, pogled mi pada na sliku.Mene i nje.Moje bivše najbolje prijateljice.Marije.
Ona je bila jedina koja me upozoravala na njega.
Da bi mi poslala poruku jedan dan "Izbriši moj broj"
Samo to.
Zvala sam ju.Isključila je mobitel.
Ona,koja je trebala biti vjenčana kuma i kuma mom djetetu.
Saznala sam tjedan dana poslije toga,da ju je Boris smotao i spavali su zajedno.
Divno.Baš divno.Kao što rekoh,slabo se ja snalazim u ovom životu,kako da ja onda odgojim to dijete kako Bog zapovijeda?
Samoubojstvo.
Prije par dana mi je to palo na pamet.
Bit' će bolje i njoj i meni.
"Oprosti ljubavi",rekla sam prije nego što sam popila 40 tableta s nekim pićem.
Da, to.
Nekim čudom sam ostala živa.
A ni maloj nije ništa,hvala Bogu
Eto,ni to ne mogu napraviti kako se spada.I to je ostalo nedovršeno.
Sve čega se dohvatim,ništa ne završim
Cijeli život mi je tako.
Počnem vježbati,kao nešto ću trenirati pa odustanem.
Počnem crtati,na preporuku profesora iz osnovne koji je smatrao da imam talenata,pa odustanem.Previše je tu posla
Počnem pisati,na preporuku nastavnice iz hrvatskog,koja je isto tako smatrala da imam talenta,e i tu sam odustala.
Doduše,imam debelu bilježnicu punu pjesama i kratkih priča
Kupim si sintisajzer,kao učit' ću svirati,i odustanem
Problem je u tome,da osim ta dva savjeta od profesora,nikakvu podršku nisam imala.
Cijeli život slušam kako ništa ne valjam,kako sam lijena, nesposobna.
Da sam i samu sebe uvjerila u to.
A želim,želim puno toga
Želim putovati
Želim utjecati na ljude,u pozitivnom smislu
Želim da me netko zapazi
Puno toga želim.A najviše od svega želim da se ovo dijete rodi živo i zdravo.Ja ću se potruditi da bude sretno.Da ima sve ono što ja nisam imala.
Da postigne svaki svoj cilj što si zacrta.
Da uvijek teži k boljem.
Želim da ovo dijete ne bude kao ja.
Mene su ostavili,čim sam se rodila.
Nisu me željeli u startu.Nisu mi dali priliku.
A ja se,pak nikad s druge strane,nisam ni zapitala tko su oni.
Oni ne postoje
