Pearl, princess of Jordan

Introduce - prolog

…

Većina turista voli putovati u daleki Amman koji se nalazi u prekrasnom Jordanu. Svi žele posjetiti grad od sedam brežuljaka, nazvan još i ''Filadelfija'', sličan gradu Rimu u kojem se nalazi daleko poznati rimski amfiteatar, tvrđava iz rimskog i bizantskog razdoblja. Dovoljno njih smatra kako se Jordan kao zemlja, oslobodila jačih islamizacija te da je najmirnija država bliskog istoka. Ali, nije tako. Njen otac je kralj Jordana, no to ga ne sprječava da bude loš čovjek. Ona, smeđooka muslimanka prekrasnog izgleda i glavni pomoćnik mafije američke vlade, naći će se na pola puta. Njena ljubav prema životinjama i obrazovanju daleko je bila drugačija od njegovog smisla za životom – proganjanja ljudi, ozljeđivanja i psihički ubijanja nedužnih ljudi. Njena bahatost koju je naslijedila od svoga oca te njegov istinski zaštitnički život spojiti će se u jedno. Među ta dva duha s previše različitih sposobnosti i karaktera stvoriti će se nemoguća ljubav. Što su sve spremni za napraviti samo kako bi njena religija, njen otac, njegovi šefovi i životna povezanost sa mafijom prošli preko njihove ljubavi?

…

Još jedan dan prolazi kao i svaki. Aja Pearl Al Abdullah i dalje sjedi na velikom proplanku tražeći utjehu u prirodi. Zelenilo ju je posebno opuštalo. Već 2 godine zaredom svaki dan čita staru Shakespearovu 'Romeo and Juliet', njenu najdražu knjigu, koja joj je uz sva pravila i zabrane barem djelomično bila dozvoljena. Tamno smeđa kobila, nazvana Amarie, pasla se među visokom i hranjivom travom. Nakon nekog dužeg vremena, čuvši tiho hihotanje, Pearl je brzim pokretom usmjerila pogled prema kobili. Iz prestrašenog lica razvukao se lagani osmijeh što ju je i činio drugačijom od drugih. Zatvorila je knjigu te se snažno podigla s travnjaka. Malu knjigu s tankim koricama i već pomalo istrganim stranicama stavila je ispod lijevog pazuha. Desnom rukom je prošla kroz kobilinu mekanu dlaku te se popela na nju.

Nježan povjetarac učinio je Pearl potpuno sretnom. Danas se posebno divila pravoslavnoj crkvi Svetog Jurja, koji joj je isto tako bio zabranjen za posjećivanje. Radi velike radoznalosti, sakrila ja Amarie blizu jedne zgrade te ju zavezala za željezne stepenice.

Skinula je s lica crvenu maramu s proljetnim motivima kako je nitko ne bi prepoznao. Duga tamna pomalo valovita kosa, prostirala se niz njena leđa. Odlučno je ušla u staru crkvu. Pearl je voljela proučavati stare objekte, stare stvari. Zvuk zvonika podsjetio je kako treba biti kući prije ručka, inače bi bila kažnjena. Trčajući se spotaknula na betonske stepenice te pala. Primila se za glavu, pogledala je oko sebe i ugledala jednog muškarca njenih godina kako joj pruži ruku. Kroz glavu joj je preletjelo gomila kazni, prije svega šibanje. Ako ju netko ugleda kako joj nepoznati mladić želi pomoći i razgovarati s njom, a ona uspješno prihvaća tu pomoć iako on nije član njene obitelji. Odbila je njegovu ruku, i sama se podigla sam poda.

''Mogu se i sama podići, nije mi neki problem, znaš.'' bezobrazno i bahato mu je odvratila na arapskom jeziku popravljajući svoju haljinu i tresući svu prašinu sa svoje odjeće. Mladić se samo nasmiješio, vjerojatno očekujući uzvratni osmijeh. Pearl je uputila pogled prema njegovom licu, dozvolila je da joj taj mladić pokaže svoju pristupačnost i druželjubivost. No čim ga je ugledala, proizvela je čudan pogled koji ga je natjerao da se pukne smijati. Ljutito je puhnula i pokušala pobjeći. On je znatiželjno pratio njen poseban hod. Nakon samo par trenutaka nepažnje, shvatila je da njene kobile više nema. Tražila ju je posvuda, histerično se okretala samo kako bi ju vidjela. A onda, ugledala ju je na kraju ulice kako ju nepoznati ljudi odvlače u nepoznato mjesto. Trčala je koliko su je noge nosile, ali onda su se ispred nje pojavili vrlo poznati ljudi, njeni čuvari.

''Pustite me, vidite da vode Amariu odavde, umjesto što mene držite mogli bi za njom ići!'' derala se na arapskom koliko god je mogla dok ju jedan od čuvara nije prekinuo. ''Princezo, naša dužnost je da vas držimo na oku, nismo mi plaćeni za čuvanje vaše kobile. Žao nam je, vodimo vas u Hashemitu, kralj će se zabrinuti za vas.'' Strpali su je prisilno u auto i odveli prema njenom domu.

Imala je točno 5 minuta da prijeđe malo manje od jedne četvrtine grada, a svi znaju koliko je Amman velik grad. Vratila je svoju maramu da zakloni lice. Njen je otac čak i prešao preko lakših kazni, ali kašnjenje nikada nije odobravao. Izašla je iz auta, brinući se za svoju Amarie, iako je znala da će ju očevi podanici pronaći.

''Pearl, ubrzajte, ne želite da vas kralj kazni, zar ne?'' Rekao je jedan od sluga, koji ju je uvijek upozoravao na razne kazne. Čak je znao i više pravila od nje. ''Hvala ti Bedirhan.'' Uzdihano je potrčala prema glavnoj prostoriji u kojoj bi se sastajala njezina obitelj. U zadnji tren otvorila je vrata te sjela za svoj stolac. Raina, žena kralja Jordana, ujedno i kraljica i njena majka, joj je uputila ''moram pričati s tobom'' pogled, na što se Pearl pomalo zabrinula. ''Pearl, opet si skoro zakasnila.'' Ljutit kralj proderao se kroz cijelu dvoranu. Njena braća su voljeli to što nisu na njenom mjestu. ''Oprosti oče, ovo mi je zadnji put. Zaista.'' Pomalo potišteno, stavila je maramicu na svoje mršave noge dok su joj se ruke tresle od straha. ''Ovo ti je stvarno zadnji put!'' kada je izgledalo da će biti gotova diskusija i kad je Pearl krenula govoriti kako bi trebalo naći Amarie, u dvoranu su uletjeli njeni čuvari koji su došli do njenog oca i rekli mu gdje je bila i što se desilo. ''Sad si stvarno pretjerala Pearl! Odlaziš na zabranjena mjesta, skrivaš se od svih nas, pa što ti misliš to si ti? A tko sam tek ja? Mene moraš slušati, ja te hranim, ja te uzdržavam! Što si ti umišljaš? Bedirhan odi traži kobilu! A ti mala, tek ćeš znati svoju kaznu!'' ljutito govoreći, Pearl se na smrt prepala.

-Pearl's Point of View

Provjerila sam sve moguće prostorije u palači gdje bi se mogao nalaziti moj otac. Začuđujuće, nisam ga nigdje uspjela pronaći. Tada sam bila sigurna da mogu slobodno doći do majke, da napokon slobodno razgovaramo. Koračala sam po svojim odajama i napokon stigla do majčine sobe. Lagano sam pokucala, a nakon što sam čula 'Slobodno!' uputila sam se do njenog ležaja, gdje je većinom provela dane, takozvane ''zatvorene'' dane.

''Pearl…'' Prozborila je tiho sa laganim osmijehom. ''Majko…'' Uzvratila sam joj osmijeh s tremom. Bojala sam se kako će reagirati nakon što čuje što joj moram reći. ''Skini maramu s glave.'' Čim je to rekla, znala sam da joj je drago što me vidi. Falila joj je moja kosa, koju je neprestano češljala dok sam bila mlađa. Skinula sam maramu te legla u njeno najtoplije krilo. Zatvorila sam svoje kapke. ''Znaš Aja Pearl, uvijek si bila drugačija od svoje obitelji. Tvoje zanimanje za životinje je uvijek bilo na prvom mjestu, dok su ovdje, u ovom užasnom gradu i ovoj religiji, na rangu čak ispod žena. Tvoja volja za obrazovanjem izrazito se iskazivala među tvojim vršnjakinjama. Zato te i volim toliko, jer sam bila i ja kao i ti. Ali su mi sve to uskratili.'' ''Kako misliš majko?'' zabrinuto sam upitala, dok je ona nastavljala češljati moju bujnu kosu. ''Pssst Aja, jednom kada dođe vrijeme, obećavam ti da ću tu priču podijeliti s tobom, ali nije još vrijeme za to. Vrijeme će biti kada upoznaš čovjeka svoga života, svoju drugu polovicu, koja će ti vjerojatno biti namještena.'' ''Majko, htjela sam te zamoliti nešto. Pošto znaš i sama kako mi se uskoro bliži 20 godina, htjela sam sa Amayom otići do Pariza, znaš, grada ljubavi, ljudi. Iako znam da me otac neće pustiti, pogotovo ne nakon ovog danas, ipak sam pokušala. Oduvijek mi je bio san otići ondje, i sama to znaš. Htjela bi da prikriješ moj nestanak, da nešto izmisliš…'' ''Aja, jesi li ti normalna? Francuska? Pa ti ni ne znaš francuski! Jedini jezik koji znaš je arapski! Nikako ne dolazi u obzir, nikako!'' majka se izderala na mene iako to nisam očekivala, a nažalost, kada se to desi, slijedi moja bahatost koju sam naslijedila, kao što već i znate, od svog oca. ''Hvala što misliš samo na sebe, pa ti truni ovdje sto godina, ja neću!'' pobjegla sam kroz vrata njene sobe, zavukla se u svoj krevet i počela tražiti svoju knjigu, a onda mi je sinulo – knjiga je ostala u crkvi. Fantastično, zar ne?