Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Hitro je hodala prostorijom, mokrim dlanovima prelazeći preko otmjene svijetlo ružičaste haljine. Bila je vidno nervozna, čemu nisu pomogli trudnički hormoni. Bez obzira na sve još uvijek je zračila elegantnošću, uska ružičasta haljina grlila je sve njene obline i stomak koji je sada sličio na loptu za rukomet. To je bio razlog zašto haljina nije bila bijela, bijela boja označavala je nevinost. A moja najstarija sestra to definitivno nije bila.
Na porodičnoj večeri prije par sedmica je našoj porodici i porodici njenog zakonitog zaručnika izjavila da vjenčanica neće biti bijela. Naša strana obitelji je sve vrijeme šutjela, navikli smo na takve izjave naše drage Xiane. Dok se sa druge strane stola čula paljba uvreda njene buduće svekrve, odmah joj se pridružio i njen sin govoreći kako je to tradicija. Tata je odmah prekinuo njihov monolog kratkim riječima: "Svi ovdje znamo pravi razlog ovog braka, zato će moja Xiana uraditi šta god ona želi." Jedino što nije mogla uraditi je prekinuti zaruke, porodica Maximes nije smjela dopustiti da ima još jedno kopile među nama.
Svi su joj pokušavali pomoći, davajući joj vode i šećera, riječi potpore, slatkiše i slično. Xiana je sve to vrijeme odmahivala glavom mrmljajući si u bradu ko zna kakvu molitvu i riječi ohrabrenja. Rijetko je bila nervozna, a nerijetko ozbiljnog lica sa vrlo blagim osmijehom na svom blijedom licu.
Za to vrijeme sam stajala sa strane, odjevena u haljinu kakvu su sve djeveruše imale. Teget plava haljina je izgledala previše jeftino za ovakvo vjenčanje, što je moja sestra upravo i tražila. Kada bih joj se pojavila u videokrugu tek tada bi dobila slom živaca. Nije bila tajna da se ne podnosimo, zapravo ona me je još od prvog dana mog postojanja zamrzila, a ja sam pratila njeno ponašanje i radila sve što je i ona.
Xiana je bila najstarije dijete moga oca od nas petoro. Plave kose koja je jedva dosezala do ramena i blijedog srcolikog lica najviše je sličila njemu. Zračila je autoritetom koji je zadobila u ranim godinama. Svi su dobro znali ko je Xiana Maximes, okrutna advokatica koja nikoga nije ostavljala na milost.
"Vrijeme je." Odjeknuo je očev grubi glas na što su svi zastali sa radom. Otac je čak i kod najbližih zadobio strahopoštovanje, među kojima smo bili i nas petero; njegova djeca. Samo jednim pogledom nam je rekao da izađemo, da bi u sobi ostali Xiana i on.
Čim sam izašla iz prostorije osjetila sam ruke oko struka kako me vuku sa strane. "Izgledaš prelijepo." Bilo je prvo što sam čula od njega danas. Obavila sam ruke oko njegovih širokih ramena.
"Mislim da nikome nije dopušteno da izgleda lijepo u ovakvoj haljini." Zgrožena sam odgovorila pogledavši u tkaninu koja ja visila na mom tijelu. Za razliku od mene on je kao i uvijek izgledao previše atraktivno. Duža crna kosu mu je bila previše uglađena, a brada od nekoliko dana je njegovom djetinjastom srcolikom licu davala nešto muževniji izgled.
Marid je klimnuo na to, odvrativši. "Izgledaš užasno, ljubavi. Mislim da ti je to sestra namjerno uradila."
"Naravno da je." Poljubila sam ga u kut usana.
.
Strpljivo smo je čekali. Četiri djeveruše, njene dvije najbolje drugarice, naša najmlađa sestra Davina i ja. S druge strane se nalazio njen budući muž, razlog zašto sve vrijeme ne izgovaram njegovo ime je jer nikada nisam ni pokušala da ga zapamtim. Jedino što znam jeste da dolazi iz ugledne talijanske porodice koja bi nam mogla pomoći i više nego što Talijani misle. Nervozno je grickao nokte stalno gledajući prema vratima od dakle mi Xiana i otac trebali izaći svakog trena. Iza njega su se nalazila naša tri brata i njegov najbolji drug, svi odjeveni u skupocjene smokinge za razliku od nas jadnica.
Zajedno sa ocem graciozno je hodala oltarom, izazivajući uzdahe u kojima se krilo divljenje i kad-tad mržnja. Naučili smo se nositi sa time, bilo da su samo pogledi u pitanju ili riječi. Nije se obazirala ni na šta, gledala je u jednu tačku koja se nalazila tačno na meni.
Otac joj je pružio ruke ka zaručniku, a nas dvije nismo skidale pogled jedna sa druge. Kao da mi je nešto pokušavala reći. Vjerovatno to kako izgledam užasno kao i sve ostale djeveruše, samo zbog mene. Frustrirana njenim djelom uputila sam joj zbunjeni pogled, što je potpuno ignorirala. Zaručnik ju je gurao prema sebi, govoreći joj gdje da stane.
Najzad je sklonila pogled s mene. "Ne!" Izgovorila je to baš poput našeg oca. I u tom trenutku sam shvatila šta se događa. Sebična Xiana, uvijek misli samo na sebe. "Ne mogu." Bilo je sve što je izgovorila nakon što je brzim koracima pobjegla. Svi smo bili u kratkotrajnom stanju šoka, puštajući je da ode.
Neki su potrčali za njom, ali ih je otac jednim mahom ruke zaustavio. Vjerovatno jer je i on bio dio ovoga bijega.
.
Ipak nije bio dio uveliko planiranog bijega naše najdraže sestre. To je pokazivalo njegovo nervozno ponašanje koje je trajalo već tri sata. Sva tri sata je neprekidno razgovarao s nekim pokušavajući naći Xianu. Ali Xiani ni traga nije bilo.
"Sebična Xiana." Marid je tiho prozborio, dok mi je glava bila naslonjena na njegovom ramenu. "Uvijek misli samo na sebe." Rekli smo u isto vrijeme, ispuštajući tihe kikote.
Naglo sam ustala sa stolice pružajući mu ruku. "Idemo odavde." Primio me je za ruku i uputili smo se prema njegovom autu. Prije toga sam ocu uputila jedan rekla sam ti pogled, za koji nije imao nikakav odgovor osim da ispusti duboki izdah.
Vozio je prema našem najdražem mjestu, koji nam je služio kao bijeg od stvarnosti. Bila je to mala koliba pored jezera koju smo ovih dana koristili i više nego ikada. Koliba je bila pod vlasništvom Maridovih bake i djeda, nalazila se dosta dalje od ostalih, što nam je potpuno odgovaralo. Sastojala se od dnevnog boravka i male kuhinje koji su bilo spojeni i jedne spavaće sobe iz koje se ulazilo u kupaonicu. Za nas je to bilo dovoljno da se osjećamo kao doma. Bila nam je draža od bilo koje vile ili penthausa.
Sjedili smo na ćilimu, leđima uz kauč, uživajući u tišini. Oko nas su se nalazile svakakve boce alkohola i nekoliko vrećica grickalica.
"Znaš li gdje je?" Okrenuo je glavu prema meni, na licu se ocrtala tuga, koju je prouzrokovala veća doza alkohola u krvi.
Ispijajući preostale kapi coronne odmahnula sam glavom. "Zar stvarno misliš da ja znam gdje je? Do prije nekoliko minuta sam mislila da je i tata sudjelovao u tome."
"Nikada te nisam ovo ni pitao, ali znate li ko je otac djeteta?"
Odmahnula sam ponovo, gutajući knedlu. Srećom nije primijetio. "Kaže da je to bila samo avantura koja je trajala samo par sati. Ali je prekasno saznala za trudnoću kako bi abortirala." Bez obzira na preveliku količinu alkohola oboje smo razgovarali kao najtrezniji adolescenti ikada. Od ranih godina smo počeli utapati bilo kakve osjećaje u te tekućine da smo postali gotovo imuni na iste.
"Nije li život okrutan? Tvoja sestra prezire djecu, a moja ih obožava. Tvoja je trudna. Moja već sedam godina pokušava ostati trudna." Ljutito je stegnuo bocu, vene i blijedilo su se brzo iscrtali na šaci.
"Previše je okrutan, dragi." Nije li ironično kako smo pili pokušavajući ne razmišljati o tome, a sada razmišljamo o tome više nego ikada?
Ovoga puta se on naslonio na moje rame teško disajući, dok sam ja naslonila svoju glavu na njegovu. Kroz nekoliko minuta disanje se smirilo, postalo je ravnomjerno. Zaspao je.
Prije nego što sam i ja zaspala uzela sam mobitel kako bih vidjela da li ima novih obavijesti. Među nekoliko poruka jedna se isticala.
Morala sam to uraditi. Ja ga ne volim, Amara. Ne mogu živjeti u takvoj zajednici i odgajati dijete. To nije njegovo dijete, ne zaslužuje biti njegov otac. Ne brinite se za mene. Sve sam dobro isplanirala, kao i uvijek. Ne pokušavajte me naći, nećete uspjeti.
