Sjebano je ovo. Ispričati svoju priču. Bole sjećanja, zato što su teško zaboravljena, a sada se svega prisjećam. Ne znam kako početi. Nisam sigurna što ću reći ovako opijena tugom i bolesna od razočaranja.
Ne mogu početi od početka jer ne znam kada je zapravo počela ta tužna priča. Možda je obična prijateljska ljubav prerasla u nešto više, možda sam ju zavoljela tijekom kasnonoćnih dopisivanja, a možda je tek poljubac pokrenuo lavinu osjećaja.
Dugo smo trajale, ali sve uspomene sam prelako i pomalo hladno zaboravila, a nju i nas ostavila prošlosti. Ništa više nije ni zaslužila. Vraćala se da ode, molila me da joj oprostim samo da bi nekoliko dana kasnije postala hladna i zaboravila. Ne mogu reći da sam ju prestala voljeti ni da ne bi povjerovala u sve za samo još par sati sreće.
Iz ogledala mi još uvijek pogled uzvraća ista ona naivna zaljubljena budala, ista ona budala u čijem srcu ima mjesta samo za nju. Za tu budalu će ona uvijek biti jedna, jedina, nezamjenjiva.
Ne pričam vam još jednu od zamišljenih priča o onoj idealiziranoj ljubavi iz bajki.
Ova ljubav je vječna, bezuvjetna i iskrena, iskorištena zbog nečije kratkotrajne zaljubljenosti.
