U labirintu snova, tražih je svake noći,
ali kako naći nekoga, kad se tmina spusti,
i kad sjenke počnu svoj zadnji ples između tamnih zidina.
Mračno nebo iznad mene, zidovi okolo,
bezbroj puteva i jedna potraga.
Jato crnih vrana iznad mene leti,
nesreća se osjeća u zraku,
i čujem njen smijeh u daljini.
Čujem tugu, kako svira harfu,
i tužnom melodijom me pokušava provesti kroz mrak,
dok mi se krv počinje slivati niz lice,
gubim se, i padam na koljena.
Gubim osjećaje, iz starih džepova snovi ispadaju,
dok i dalje pokušavam ići naprijed,
kako bih još jednom vidio njeno bijelo lice,
njene crne oči, i rumene usne.
Ali čovjek je slabo stvorenje,
znam da ću pred sami kraj, još jednom izustiti tvoje ime
te uz tužnu melodiju, izdahnuti posljednji put,
jer nema boljeg groba za čovjeka, od labirinta u kom je proveo čitav život.
