"Bip..bip..bip..bip..bip..bip.."
Monotoni zvuk aparata za mjerenje otkucaja srca probijao je tišinu bolničke sobe. Sjedio sam u kutu i duboko zamišljen gledao sam u čovjeka na krevetu s maskom za kisik na licu. Još uvijek nisam mogao vjerovati svojim očima. Zar zbilja on ? Zašto on ? Mislio sam da ga poznajem svih ovih godina. Od svih ljudi na ovom svijetu, na njega bih zadnjeg posumnjao da me želi ubiti. Jebote ! Ubiti. Ili je bio drogiran, ili je bio ucijenjen ili ne znam što, no za njega sam uvijek mislio da je dobar čovjek i prijatelj. Dva i pol sata ranije sličan iskaz sam dao u policijskoj postaji. Policija tog omanjeg gradića bila je jednako zbunjena kao i ja.
Bilo je četiri sata iza ponoći. Ustao sam sa stolice, izašao iz sobe, pozdravio policajca koji je po službenoj dužnosti morao sjediti u hodniku kraj vrata sobe i zaputio sam se prema izlazu bolnice još uvijek zamišljen i zbunjen. Taman kada sam dotakao vrata, odjednom sam začuo vrisak, okrenuo sam glavu i ugledao kako medicinska sestra i dežurni liječnik utrčavaju u sobu iz koje sam maločas izašao. Pojurio sam nazad. U sobu je ušao i policajac. Naglo sam odgurnuo vrata sobe i ugledao kako liječnik priprema aparat za oživljavanje, dok je medicinska sestra skidala bolničku košulju s čovjeka koji je ležao na krevetu.
"All clear !!" - glasno je rekao liječnik i naglo prislonio elektrode na grudi pacijenta. Čuo se tup zvuk. Čovjekovo tijelo se od siline energije izvijalo. Ništa. Još jednom. I ništa. Još jednom. I ništa. I još jednom. I ništa. Stajao sam kao ukopan. Ni sam ne znam je li prošlo dvije minute ili dvadeset kada je liječnik pogledao na sat i rekao medicinskoj sestri: "Vrijeme smrti, četiri sata i dvadeset i dvije minute."
"Biiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii........."
Tek tad sam čuo taj jezivi zvuk. Sjeo sam. Dok je sestra nešto zapisivala u medicinski karton, a liječnik pospremao aparat za oživljavanje, krajičkom oka sam ispod kreveta nešto ugledao. Policajac je telefonirao, valjda s nadređenima i leđima mi okrenut gledao kroz prozor. Niti ne podižući se sa stolice, sagnuo sam se i vidio privjesak za ključeve na kojem je bio mali, sitni propeler. Znao sam čiji je to privjesak. Jako dobro sam znao. Iz očaja i tuge osjećaji su mi prelazili u ljutnju i bijes, no i dalje nisam imao odgovor niti na jedno pitanje. S ovim privjeskom sada imam još jedno pitanje više. Sav zamišljen skroz sam zaboravio da sutra imam onaj jebeni intervju. Uskoro će zora, a ja se u 10:30 moram naći s kolegicom u predvorju hotela.
Dok me ljubazni policajac vozio nazad do hotela, u razgovoru s njim doznao sam je on ustvari detektiv i da je velika većina niže rangiranih policajaca ovih dana zadužena za osiguranje one zvijezde kod koja ja sutra, to jest već danas ujutro idem. Zato je on sjedio ispred vrata bolničke sobe. Stigli smo pred hotel i pri izlasku iz njegovog auta pružio mi je svoju posjetnicu.
"U slučaju da budeš nešto trebao...nazovi." - rekao mi je. Zalupio sam vrata auta i ušao u hotel.
"Dobro jutro, gospodine..." - pozdravio me recepcionar i nastavio: "...imam pismo za vas."
"Pismo ?" - zapitao sam ga došavši do recepcije.
"Vi ste Alan Lamart, soba 1907 ?"
"Da, jesam. Ali ... "
"Izvolite." - rekao mi je recepcionar pružajući mi neku omotnicu. Nervozno sam krenuo otvarati pismo i zaputio se prema liftu. Ušao sam u dizalo i krenuo čitati:
Pozdrav Alane,
Ako ovo čitaš to znači samo jedno. Da sam ja sigurno mrtav. Znam da si zbunjen, ali oprostit ćeš mi na učinjenom. Znaš da smo bili prijatelji preko 20 godina i da ti nikada ne bih ništa loše učinio, no ovaj put sam bio primoran. Zaista jesam. On mi je obećao da će se pobrinuti za moju obitelj. Moj zadatak je bio da te ubijem. Nadam se da nisam uspio.Iskreno se nadam.
Žao mi je i još jednom te molim da mi oprostiš.
Tvoj prijatelj Antoine
Lift je stao na devetom katu. Izašao sam i kao u polusnu, magli krenuo hodnikom prema sobi. Otključao sam vrata i na leđa se bacio na krevet. Antoine je bio moj prijatelj i kolega. Kolega kojeg upravo sutra mijenjam na onom intervjuu.
"Antoine..." - rekao sam sjetno i utonuo u san.
