Emir Aličković
...
Stojim pred ogledalom i posmatram svoje tijelo. Iz dana u dan sam sve debljа, а promjene su i više nego očite.
"Hej, jesi spr... Po Bogu, Amra, šta radiš to?" Emir zastane na vratima pa me zabavljeno osmotri. Maknem ruke sa stomaka pa se okrenem ka njemu i uzdahnem. "Jesam li se... Promijenila?" Ponovo pogledam u ogledalo, a slika koja me dočeka tamo mi se nimalo ne svidi.
Vjerovatno sam to sve uveličala, no dok se gledam vidim izražen trbuh, nešto oblije lice, veće grudi. Ne smeta mi to, pošto znam da u meni raste novi život. Nešto što smo stvorili nas dvoje, Emir i ja.
Jedini problem jeste činjenica da sam pri kraju četvrtog mjeseca, a... Moji nemaju pojma o tome. Danas idemo k njima, a mene je strah da ne skuže nešto prije nego išta kažemo.
"Kako misliš 'promjenila'?"
Dođe do mene, pa me prigrli s leđa, a naši se pogledi nađu ukršteni. On se nasmije, pa glavu nasloni na moje rame.
"A gle... Ima nekih promjena."
Dlanom pomazi moj stomak.
"Malo si punašnija, okruglija... Cice su ti veće, što mi se sviđa. I... Nezasitljivija si."
Potom me poljubi ispod uha zločesto se smješkajući, pa uzdahne. "No, Amra... To si sve ti, ljubavi. Predivna mlada žena, moj cvjetić, mama ovog tu čuda, uskoro udovica kad me se tvoj otac dočepa. A ja te volim takvu, posebnu i nježnu. Moju."
Nakon njegovih riječi krenem plakati, na što me on okrene prema sebi i povuče u zagrljaj.
"Znaš ... Au! Nema potrebe za udaranjem!"
Vikne, a blagi šok se nastani u meni dok ruku refleksno spuštam na trbuh. "Nisam ja." Kažem, pa mu se osmjehnem dok rukom plašljivo dodiruje moj stomak.
"Tvoj sin se javlja...." Emir se namršti. "Mislim da je kćer. Tatina princeza, ista mama..." Potom me poljubi u čelo pa se odmakne od mene.
"Hajde, spremi se do kraja. Imamo za priznati ubojstvo..."
Kaže aludirajući na činjenicu da moramo otići do mojih. No, to možemo prebaciti za neki drugi dan, zar ne?
"Ne, Amra, ne možemo! Bar ja više neću šutati o tome..."
