U ritmu zvona na vratima moj sat je otkucao jedan sat poslije ponoći.
Sjedila sam u svom stanu okružena tamom i hladnoćom zidova i čekala.
Koga?
Muškarca sa one strane vrata.
Zašto?
Zvono ponovo odjekne stanom.
Ustanem sa ugaone garniture smještene ispod prozora i uz uzdah mu pođem otvoriti. Već sad mi se srce kida, ali ovo moram odraditi.
Za sebe. Njega.
Nas.
Kada se nađem pred vratima udahnrm duboko i namjestim pokeraško lice. Potom izdahnem i otključam vrata. Sekund zatim ih otvorim pa se susretnem sa lažljivcem.
Lažljivicem?
Ne, ne. Nije on lažljivac, od početka sam znala na čemu sam sa njim. Ne mogu ga kriviti za to, no za sve ostalo- mogu.
Iskoristio je moju lakovjernost i naivnost, zaveo me, pustio da budem ona druga.
"Petre." Kliknem mu u znak pozdrava. "Marija." Uzvrati mi pozdrav, pa zakorakne (a/n: jel' ovo riječ???) unutra.
Pošto zatvorim vrata on posegne zamnom i nemalo se šokira kada ustuknem od njega.
"Marija?"
Pozove moje ime na sebi svojstven način, no ne dadnem se smesti.
"Petre."
Odgovorim mu, a kad otvori usta da nešto kaže, ja zatvorim oči dajući mu znak da je sad na redu da sluša ono što mu imam za reći.
Smjesta ušuti a ja ponovo udahnem. Kako bih to mogla izvesti, morala sam ga gledati u oči. Riječi su mi morale biti hladne, bez emocija.
Iako ispred mene nije bio neprijatelj, već čovjek kojeg sam i kojeg ću voljeti više od života.
"Ja... Želim prekinuti ovo."
Rukom sam mahnula između nas.
"Ne budi luda. Pa zašto..."
Pokušao me je prekinuti, no nisam mu to mogla dozvoliti. Vratili bi smo se na početak. Pala bih si u očima, izgubila bih svoje ja. Ovaj put to nisam mogla dopustiti.
"Petre, želim da odeš na isti način kao što si i došao, ne u moj stan, već u moj život. Tiho i nečujno. Želim da nestaneš, da ovo prestane. Želim da zaštitimo ovo malo morala i samopoštovanja što mi je ostalo. Nisam ja ničija kurva, ljubavnica... Nisam ona druga."
Podignem glavu a moje oči susretnu njegove.
"Petre... Nisam ja ničija igračka. Vrati se njoj, vrati se djetetu i... Budi dobro."
Pogledom hladnim kao led zarobim njegov kako bi se uvjerio da je istina ono što govorim.
Na trenutak sam pomislila kako je povjerovao no njegova gesta dok je izlazio iz moga stana, srca i duše oštro je demantirala sve moje navode.
"U redu, Marija," rekao je, "Vrijeme je za rastanak. Čuvaj se."
Poljubio me je u čelo, a potom napustio moj stan, zauvijek.
Emocije su se izlile iz mene dok sam zatvorila vrata za njim. Leđima sam se naslonila na njih, zagrizavši usnu do krvi ne bih li zatomila jecanje.
Gotovo je, misao oštra kao žilet strujala je ne samo mislima već i tijelom.
I boljelo je kao sam Vrag.
Ali preživjela sam, dala sam sebi drugu šansu. Pošla sam su opraštati i na dobrom sam putu ka boljem sutra...
Donekle.
