•
Hodam po trnju, vučem nogu za nogom i probijam se.
Jasno mogu osjetiti oštre vrške trnja kako probijaju kožu mojih golih stopala, ali bol ne postoji.
Možda i postoji, samo predugo kola mojim venama i postala je sastavni dio mog postojanja.
Moj cilj je mutan, ali slike u mojoj glavi su kristalno jasne, mislim da ih samo ne želim vidjeti.
Utjehu mi pruža gluho doba noći, niti ona niti on.
Izgubljena u vremenu, razdvojena od realnosti, razapeta između emocija koje polagano blijede u ništavilo.
Bolje je izgoriti nego izblijediti, nedam im da me povuku za sobom.
Radije ću goriti nego polagano blijediti i nestajati sa svakim daškom vjetra.
Dugo sam se pokušavala riješiti tog trnja, ali mislim da me zavoljelo i zavelo, a ja sam se slijepo zaljubila u njega.
-L.
