Princ noći 🔚

*UVOD*

- Vjera. Odrasla sam u porodici, u kojoj su me od malih nogu upoznavali sa raznim pojmovima vjere. Meni, malenoj djevojčici, vjeru su predstavljali kao čovjekovo čvrsto i iskreno ubjeđenje u razne stvari.

Podučavali su me prvenstveno o vjeri u Boga, zatim vjeri u pravdu, ljubav, ljude, ali ponajviše u samu sebe. I zaista, podučili su me vjerovanju, ali me nikada nisu upozorili da je slijepo vjerovanje dobro u samo jednom od ovih segmenata. Čovjek može i smije sebi dopustiti samo slijepo vjerovanje u Boga, ali ja to nisam znala.

Možda je to moj grijeh. Možda je ovo samo naplata istog. Ne znam. Vjerovatno nikada neću ni saznati.

Kada smo mali, uče nas svim ljepotama ovoga svijeta. Međutim, tek onda kada odrastemo, suočimo se sa realnosti. Ovaj svijet je mnogo surov. Ponekad je njegova surovost takva da nam vazduh reže unutrašnjost, a svjetlost istu prži.

Tokom odrastanja, samo me jedno od ovih vjerovanja nije izdalo. Vjera u Njega. Međutim, ogromnu kaznu moram platiti za ostala, uzaludna vjerovanja. I to nije do Boga, do čovjeka je. Do našeg plitkog uma.

Trgnem se, kada zvukovi bubnja počinju da se nizaju, zajedno sa ostalim intrumentima. Glasan smijeh starijih osoba, propraćen je veselom vriskom djece.

Zanima me jedna stvar, šta slave ovi ljudi? Sreću? Ljubav možda? Pa da..

Oni su tu da gledaju pozorišnu predstavu. U ovoj predstavi glavni akteri će da glume upravo to, ljubav i sreću. Publika će u ovom slučaju glumiti da im vjeruje, te da je sretna zbog njih. Ustvari, postoji tu malo istinske sreće. Međutim, ne zbog glavnih glumaca, nego zbog mene. Nažalost, tek sada postajem svjesna prave surovosti ljudi i njihovih pokvarenih duša.

Svi su svjesni boli koja mi muči dušu i lomi srce na sitne komadiće, dok se moji oštri jecaji odbijaju od zidove visoke palače. To je mjesto u koje sam prije par godina drage volje kročila, a sada za mene predstavlja zatvor koji me guši. Mračnu ćeliju koja mi oduzima i posljednje atome snage i strpljenja.

Neprijatelji sada slave, poznanici su možda uzdahnuli par puta čisto radi reda, a zatim se već pridružili prvoj gomili. Neki od njih čak kroz priču sa svojim porodicama za vrijeme večere, dobace kako žale moju mladost i ljepotu. Prijatelji.. Šta da vam o njima kažem? Pitam se, imamo li mi uopšte prijatelje ili su ljudi zaista samo koristoljupci koji nas koriste dok im mi to dozvoljavamo? Jedno sigurno znam. Ja sam svoja dva iskrena prijatelja izgubila i crnom zemljom pokrila. 

Kako bi sve bilo lakše da su oni sada tu. Moj otac i majka. Možda ne bi mogli pronaći lijek za ovaj bol, ali bi ga barem mogli ublažiti. Samo jedan zagrljaj moje majke, pa da se isplačem u njenom naručju, kao kada sam bila mala djevojčica. Da otrčim svom ocu, govoreći mu svoje boli, znajući da bi on svijet srušio za moju suzu. Međutim, kada sam izgubila njih, tada izgubih i vjerne oslonce i podršku. Izgubih svoj smisao i snagu. Izgubih sebe. Shvatih da su mnogi obećavali, ali samo su oni zaista brisali moje suze i patili kada ja patim. Samo su njih bolile i razarale moje boli.

Možda je i bolje ovako. Bilo bi još gore da vide šta sam dočekala, šta sam doživjela. Ono što ni u najluđim momentima ne bih mogla pomisliti, sada gledam svojim očima.

Teško dišem, dok se podižem na slabašne noge. Koraci su mi maleni i pažljivi, jer znam da će me ono što ću vidjeti na kraju svoje putanje dokrajčiti. Ubiti će me posmatranje ispunjenja moje najveće noćne more.

Drhtavom rukom pomaknem tamnu zavjesu, te pogled spustim na svatove.  Posmatram sva ova lica. Da li barem neko od njih na tren pomisli na mene? Zapita li se neko kako je ona žena koja je prije samo par mjeseci, istog tog čovjeka koji sada pred njima u svom raskošu stoji, u zvijezde dizala?