-Secret- /Ante Rebić/

one.

"Izignorirao me je".- bacam torbu na stol i već pomalo iznervirana žalim se svojoj najboljoj prijateljici.- "Doslovno je prošao uz mene kao da ne postojim."

"Možda te nije primjetio."- pokušava me utješiti, dok ispred mene stavlja šalicu toplog capuccina od čokolade.

"Nema šanse znam da me primjetio."

"Ali ti si njega ignorirala cijelo vrijeme Luce, zašto sada očekuješ nešto drugo?"

"Zato što sam ga ja ignorirala s razlogom."- viknem.- "I ti to jako dobro znaš Lili."- dovršim svoju rečenicu malo tiše, ali i dalje sam veoma ljuta.

"Ja to znam, ali on to ne zna. Zašto jednostavno ne popričaš s njim?"- upita.

"Zato jer ne mogu, ne želim. Nije zaslužio da jednu jedinu riječ progovorim s njim." - odgovorim.- "Mah. zaboravi, nije ni važno. Možemo li promjeniti temu?"

"Naravno."- kaže i započne priču o svom fakultetu i koliko ju zapravo profesori muče.

Fakultet sam već završila. Radim kao psiholog u veoma poznatoj hrvatskoj reprezentaciji. Iako sam psihologinja ponekad bi i meni dobro došao jedan psiholog. 

Krivac zbog kojeg radim za hrvatsku repku je jedan i jedini Ante Rebić. Moj prijatelj još od doba kada mi je puna pelena bila jedina briga. Isti daj Ante danas mi čini život težim nego inače.

Ante i ja odrasli smo zajedno i oduvijek smo bili poput brata i sestre. Moja majka odgojila nas je oboje jer je Ante ostao bez roditelja i prije nego što je napunio godinu dana. Iako ih ne volim i dan danas čujem za njih. 

Ostavili su Antu u Hrvatskoj te otišli u Ameriku za boljim životom, obećavajući kako će doći po svog sina čim se osamostale.

Danas, Antiša ima 21 godinu, savršenu nogometnu karijeru i dvoje braće za koje ne želi čuti. Moja majka odgojila nas je u dobre ljude i ne mogu biti ponosnija na ono što je Ante danas. Njegova obitelj  tu i tamo nazove Antu na što on samo sklopi slušalicu. Svakog dana govori kako ga to ne dira, ali dobro znam da je itekako povrijeđen, tko nebi bio?

Roditelji Vas ostave, odluče sebi izgraditi novi život dok ih boli briga za jedinog sina kilometrima daleko. No kad postanete poznati nogometaš, odluče Vas se sjetiti.

Ne mogu reći da je Anti išta falilo dok je bio sa nama, ali roditeljska ljubav je ipak nešto posebno.

Danas kad smo oboje odrasli ljudi, desilo se previše stvari. I ne mogu reći da nisam znala da će se sve to dogoditi, ali sve sam to mogla spriječiti. Jesam li to htjela? E to je drugi par rukava.

Kada smo napunili 16 mama nam je rekla 'pazite šta radite, ipak niste pravi brat i sestra'.

Kada smo zajedno slavili 18. rođendan, majka nam je kupila kondome uz posvetu 'ne želim još postati baka, ostatk znate'.

Ukratko rečeno moja majka oduvijek je navijala za nas.

/Ante Rebić/

"Gdje nam je Luce, nisam je vidio već tri tjedna?"- Marko znatiželjno upita uzimajući gutljaj svoje kave.

"Ne znam, niti me zanima."- odbrusim. Trenutno mi je zadnja osoba o kojoj želim razmišljati upravo ona. 

"Uuu Antić, zar te odjebala?"- Perišić dobacuje kroz smijeh.

"Nije me odjebala, ne želim razgovarati o njoj."- odgovorim i okrenem glavu prema prozoru. Luce i ja odraslim smo u ovom restoranu i pokraj ovog prozora. Dečke sam ovdje odveo jednom, kako bi ju vidio, i od tada im se jako sviđa, kao i njoj. Nebi me čudilo da ušeta u restoran samo kako bi me napala.

"Dobro je Antić, ne živciraj se. Ljeto je tek počelo pomirit ćete se."- kaže. Slagnem ramenima u 'boli me briga' stilu i uzimam jelovnik.

Moram skupiti živaca za Lili kada dođem kući. Ako se uopće udostoji razgovarati sa mnom. Izbjegava me već dva prokleta tjedna i jebeno ludim. Ne znam zašto mi tp radi kada zna da to jebeno mrzim. Pokušavao sam pričati sa njom, zapravo svaki dan pričam sa njom, ali kao da pričam sa jebenim zidom. 

*U idućem nastavku vraćamo se u prošlost i započinjemu stvarnu radnju. Nemate pojma koliko sam uzbuđena oko ove knjige. Vratila sam se na wattpad nakon skoro 3 godine i iskreno se nadam da neću opet nestati. Nastavci jednom tjedno, pišite dojmove. Ly*