Trideset

4

13.studeni 2018.godine

Došla sam iz škole oko dva sata poslije podne i bila sam užasno nervozna. Danas se sastajem s tobom prvi puta. U sedamnaest sati počinje tvoja utakmica nakon koje se sastajemo. Nervozna sam jako. Prvi puta ću te vidjeti u živo. Razgovarati s tobom. Oko sedamnaest sati moja narvoza je dosegnula vrhunac. Tri puta sam provjeravala je li moja majica savršeno čista, crne starke uredne, a kaput na vješalici. Nije bilo jako hladno pa sam mogla ići u starkama. Krenula sam sat vremena poslije. Srce u mojim grudima ludo je kucalo. Vjetar je nosio moju kosu. I ona me sada nervirala.

Čekala sam ga ispred sportske dvorane kako smo se i dogovorili. Kod sjevernog izlaza. Ti si bio kod južnog. Sjećam se da mi je vrijeme dok si išao prema meni bilo užasno. Bila sam nervozna. Nisam znala kako stajati. Gdje gledati. Da te zagrlim kada dođeš ili te samo pozdravim? Nisam znala. Bila sam nervozna kao nikad prije.

I onda sam te ugledala. Išao si prema meni. Ozbiljan, ali vidjela sam sjaj u tim toplim smeđim očima. Bradu si skratio. Bio si neodoljiv takav. Kao dječačić. Moj dječačić. Dječačić pomalo neuredne frizure, u bijelim trapericama, sivoj dukserici koja ti je stajala tako dobro i plavoj jakni. Tako jednostavan, a tako savršen. Prokleto savršen za mene.

Sjećam se načina na koji sam te promatrala cijelo vrijeme. Svog osmijeha. Gledao si me tako posebno. Nije postojalo ništa osim nas. Tvoj pogled je bio na meni cijelo vrijeme. Sara i Borna bili su s nama. Komentirali su nas cijelo vrijeme. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Tetovaža na tvojoj lijevoj ruci plijenila je moju pažnju. Cijelo vrijeme. Natpis „Never give up" te pored toga nogometna lopta. Voljela sam tvoju posvećenost nogometu. Bila je posebna.

Dodir tvoje ruke na mojoj palio je moju kožu. Osjećala sam da gorim. Nikada prije nisam osjetila nešto poput toga. Tvoj pogled uvijek je bio intenzivan. Tako snažan. Tjerao me da zadrhtim. Kada si me zagrlio, osjećala sam da tu zaista i pripadam. Bio je to naš raj. Bio si moje utočište u kojem sam se osjećala sretno.

Taj osjećaj sreće nikada neću zaboraviti. Te noći si polako počeo postajati moj svijet. Pustila sam te u srce. Daleko brže nego što sam očekivala. Znao si vrlo dobro kako utječeš na mene. Znao si koliko brzo postajem tvoja. Tvoja i Božja. Tako si govorio.

Tada nisam razmišljala o gubitku tebe. Gubitku nas. Da jesam, bila bih oprezna. Ne bih te pustila u svoje srce. Ne bih ti dopustila da postaneš cijeli moj svijet. Zašto? Jer je bol koju osjećam veća nego što možeš zamisliti, Andreas.

Usprkos svemu, voli te još uvijek.

Napisala sam još jednu stranicu svog dnevnika i bolno uzdahnula. Mučiš me Andreas. Bio si moja ljubav. Moja sreća. Sada si patnja. Bol za koju gotovo nitko ne zna. Ovo je tiha patnja. Jako malo ljudi zna za nas. Čuvala sam te od svijeta. Znala sam. Oni ne mogu shvatiti koliko te volim. Isto tako sada ne mogu shvatiti koliko patim za tobom. Možda je naša sreća bila kratka, ali osjetili smo više toga u trideset dana nego neki u tri godine. U tome je razlika. Pripadala sam ti u potpunosti, baš kao i ti meni. Zato toliko boli.

I neću te zaboraviti. Ni sada ni nikada. Zašto? Zato jer si ti moja prava ljubav. Moja duša. Moje srce. Ako prava ljubav ovako boli, onda sam spremna živjeti s tim osjećajem ostatak života. Ako si ti sretan iako mene boli prihvatit ću to jer želim da si sretan. To mi je jedino i bilo bitno od samoga početka.

Novu Godinu nisam započela onako kako sam planirala. Tebe sam uništila odmah prve noći. Slomila sam ti srce onako kako si i ti mene više puta. Da stvar bude još gora, pričali smo i dalje. Jednako kao i prije. Možda i više. Nisam znala što smo time htjeli postići. Povrijeđivati se međusobno dok netko ne bude uništen od prevelike boli? Moguće. Bili smo to mi. Oboje suviše prkosni, ponosni i tvrdoglavi. Znala sam da i on još uvijek sve osjeća, baš kao i ja, ali nismo ništa poduzimali.

Mi smo prestali postojati one noći, a ne možemo biti stranci jer će nas previše uspomena uvijek vraćati jedno drugome. I uvijek ćemo postojati mi. U snovima. Svakoga puta kada zaklopiš oči Andreas, sjetit ćeš se mene. I ja ću živjeti tamo. Među uspomenama koje pokušavaš zaboraviti, ali uvijek će biti nešto što će tvoje srce vratiti meni. I nikada te neću zaboraviti. Jer ti si moj san i moja stvarnost. Ako te mogu imati samo u sjećanjima, onda ću ih čuvati kao nešto najvažnije u mom životu. Jer, Andreas, ti si moj život.