Trideset

1

30.prosinca 2018. godine

Hej ti! Da, ti moj zaborave. Znaš pokušavam te zaboraviti već trideset dana. Da. Toliko je prošlo otkako smo mi nestali. Toliko je prošlo otkako je moju ogromnu sreću zamijenila tuga. Ti si već sigurno krenuo dalje. Vjerojatno jesi. Mislim, zašto bi mislio na mene. Mi smo imali svoju šansu, ali prokockali smo je. Znaš, trudim se zaboraviti te. Vjerojatno i sam znaš da mi ne ide. Ne mogu zaboraviti one tvoje tople smeđe oči. Ne mogu zaboraviti onaj široki osmijeh pun ljubavi. Ništa ne mogu zaboraviti. Ti živiš duboko u mom biću. Nisam mislila da ćeš mi biti toliko bitan. Iskreno sam mislila da ćeš biti kao svi ostali, ali nisi. Donio si nešto novo u moj život.

Ali isto tako znam da te moram zaboraviti jer mi nemamo budućnosti. Ti odlaziš, ja ostajem. Da. Tako će biti sljedeće dvije godine, a nakon toga odlazim i ja, ali ne na isto mjesto kao ti. Odlazim u suprotnom smjeru. Odlazim jer želim živjeti onako kako sam planirala još i prije nego sam tebe upoznala. To želim. Nova Godina je vrlo blizu. Znaš kako se kaže? Nova Godina, nova ja. Upravo iz toga razloga sam jutros kosu obojila u crveno. Neće ti se svidjeti kada čuješ za to. Znam to već sada, ali ovo sam sada ja. Nema više duge smeđe kose kroz koju si provlačio svoje duge prste. Nema više divlje kose koju si uvijek komentirao kada smo bili zajedno. Nema više nestašnih smeđih pramenova koje si pomicao s mog lica nježno, kao da sam načinjena od stakla koje će se razbiti ako ga dotakneš neoprezno.

Znaš, sada mislim da uistinu jesam to staklo. Razbijeno staklo. Prije točno trideset dana moje srce se raspuknulo. I boli. Boli jednako kao i te noći. I mrzim taj osjećaj. Ušao si u moje srce, moj um, u svaku poru moga bića. Učinio si me živom. Hvala ti na tome. Osjetila sam što znači osjećati se istinski sretno. To je nešto što više nikada neću osjetiti. Drago mi je da sam je doživjela upravo s tobom.

Ovaj glupi prokleti dnevnik počela sam pisati te noći kada smo mi nestali. Toliko uništeno sam se osjećala. Prvi puta nakon nekog vremena sam pisala. Pisala sam iako nisam vidjela ništa od suza. Znaš leptire, te suze osjećam i danas. Osjećam ih svakoga puta kada pomislim na tebe, a to je često. Zapravo to je gotovo cijelo vrijeme. Čak te nekad i sanjam. Toliko mi nedostaješ.

Ali za svoje dobro moram te zaboraviti i nastaviti sa svojim životom. Ne mogu zauvijek tugovati za tobom. Volim te i dalje, moj Dyabala.

S ljubavlju, tvoja Tina.

Zaklopim svoj dnevnik koji pišem već trideset dana i pospremim ga u ladicu. Bila sam tužna kao i svakoga dana, ali ispunjena nekom nadom da će stvari uskoro postati bolje. Nadom da ću ga konačno zaboraviti i krenuti dalje. Više od ičega želim biti ona Tina od prije dva mjeseca. Bezbrižna Tina koja je uvijek nosila osmijeh na licu. Bit ću takva opet. Andreas Dietz, kunem se, do kraja iduće godine Valentina Walme bit će opet ona stara. 

Pozdrav svima! Znam da sam jako dugo bila odsutna na Wattpadu, ali konačno sam se vratila. Odlučila sam da je vrijeme za nešto novo, stoga vam donosim ovu romansu kojoj se jako radujem. Nastavci će izlaziti redovito. 

Ukoliko vam se sviđa ostavite vote i komenatar, puno bi mi značilo. 

Uživajte u čitanju, vaša Mattea!