Nije prošlo i nikada neće. Nakon četiri godine srednje škole i godinu dana kasnije dakle pet godina on je i dalje prisutan u mojim mislima. Znam što se događa s njim znam gdje je no ne vidim ga. Nikada. Zašto? Jednostavno. Dva različita grada. Nikada zapravo nismo bili toliko povezani koliko smo povezani u mojoj štereberskoj glavi.
Imao je bibericu dam se kladiti da ju je volio. Volio je mahnuti glavom samo da ju još više razbaruši i znao je da je to savršeno.
Više ju nema.
Da nema ju, nakon toliko vremena ošišao se i postao kao većina. On, dečko od kojeg sam to najmanje očekivala. Postao je većina. Čujem da je još uvijek arogantan i svojeglav. Još uvijek je zgodan i privlači poglede. Još uvijek je samo on sam sebi bitan. Čujem da je sam, prekinuo je višemjesečnu vezu s malom plavušicom. Ne znam razlog. A i nije me briga. To je ipak on. Plavušan. U mojoj glavi. Moj. Tin.
