...
Probudila sam jer je neko lupao po vratima, nisam bila sigurna dal da otvorim, Cura je još spavala...
Onda sam čula poznati glas i skužila da je to Jesse...
Jesse: otvori!
Dignula sam se i otključala...
Jesse me zagrlio i poljubio u usta...
Ja: šta radiš??
Odmaknula sam ga.
Cure su već dolazile kod nas na vrata i mahale mu u gačicama, on ih je gledao i smejškao se...
Ja: Jesse?
Puknula sam mu prstima par puta...
Jesse: moram ići...
I odjurio je ća...
Okrenula sam se i vidjela curu kako me gleda...
Sjela sam se na krevet i zbunjeno gledala u noge...
Dok mi neki papirić nije došao na krevet..
Dala mi ga je Cura i na njemu je pisalo: pazi
Bez točke, zareza, samo pazi...
Pogledala sam ju i ona se dignula sa kreveta i otišla van sobe...
Zanimalo me zašto ne priča, pa sam prolistala njenu knjigu...
to je knjiga pravopisa i pravilnog govora?!
Zar ona nezna pričati...
Otišla sam sa knjigom naći ju, trčala sam naravno i vidjela ju u wc kako priča sama sa sobom u ogledalo... Prislonila sam se i slušala, pokušavala je reći neku rečenicu, kao, Ja sam Ela oprosti neznam dobro pričati, ali jako si dobra...
Više je zvučalo kao Ja Ela i nezna baš pričati al dobra si mi...
Miješala je cijelo vrijeme i bila je jako slatka.
Pokucala sam i ona me je vidjela na ogledalu, prepala se, ušla sam nasmijana.
Ja: Ja sam Astrid...
Nasmijala mi se..
Ela: ja Ela... Ima moju...
Zaboravila je kako se kaže...
Ja: tvoju knjigu, oh, oprosti...
Dala sam joj u ruku, a ona se samo nasmijala...
Ela: ne, ne... ti meni pomoći??
Ja: mogu naravno...
Nasmijala sam joj se i zagrlila ju, lagano me je zagrlila kao da se nikada nije zagrlila...
Opustila se, a i ja sam...
Bio je to najtopliji zagrljaj koj mi je samo mama mogla dati...
suza mi se spustila niz oko, ali se skliznula u smiješak...
Otišle smo do sobe, smijale smo se dok sam ju učila riječi...
Zaboravila sam svaki problem uz njen smijeh, čula sam druge kako govore da 'toj plavoj' niko nezna ime i da je prvi put da joj čuju glas...
Bili su iznenađeni...
Ja: kako to da neznas pričati?
Ela: Roditelji me pustili...
Objašnjavala mi je, nasmijala sam joj se i zagrlila ju, dok smo sjedili na mojem krevetu...
To ime mi je poznato...
Mamima knjiga duga??
Otvorila sam knjigu, Ela je zaspala...
Nastavila sam čitati...
DUGA
članaka, Eviana je tiha, ali samo ju prava ljubav može probuditi i potaknuti...
Eviana nikada nije bila zaljubljena, voljela je biti sama, raditi svoje hobije ili pak raditi nista, idalje je tiha kao noć, ali lijepa kao mjesec...
Tog je magičnog dana upoznala svoju ljubav života, sreću je napokon našla i ako se povrijedi, neće više nikada biti ista ta Eviana, pobijeći će, neće se vratiti, uopće...
Knjiga mi je previše poetična, ali sviđa mi se...
Uzela sam čips iz torbe, stavila sam ga na krevet i nastavila čitati...
trčati će dalje nego ju noge nose, trčati će do smrti...
Suze će joj se osušiti kao pustinjska voda, a zaliha neće biti...
ljubavi njene duboke neće biti...
Upoznaš li jednu Evianu, ona je djevica, božica, majka, kraljica...
Može ti otvoriti najveći pogled na svijet...
Knjiga mi se jako sviđa, ali spava mi se, čitam ju pre dugo...
biti će još...
