Ničiji grijesi

Uvod

Sjedim na velikom kamenu i bosim stopalima dodirujem rosnu travu. Uživam u prizoru blještavih kapljica okupanih prvim jutarnjim suncem, a sitne travke ostavljaju vlažan trag na mojoj koži. Kapljice izgledaju kao biseri prosuti po zelenilu, kao pravi ukras kome ne možeš ne diviti se. Tako su primamljive i lijepe. Kad zapuše lagan vjeter te kapljice zablistaju poput dijamanata i kliznu sa onih velikih listova s moje desne strane. Osmjehnem se i obgrlim rukama kada vjetar lagano zapuše i koža mi se naježi. Svako jutro, posebno ovako ljeti, volim dočekati baš ovako, jer mir koji trenutno imam mogu samo da osjetim ovako rano. Trebam tih malo trenutaka za sebe prije nego li se moj dan pretvori u jedan od onih uobičajenih, ispunjen obavezama i rutinom koju znam napamet. Ne mogu da se sakrijem od onog što me čeka ali mogu da napunim baterije i krenem u dan kako najbolje znam i umijem.
Razvučem usne u osmijeh kada osjetim Bendžijev hrapav jezik kako mi prelazi po ruci i ako ga ne obuzdam uskoro, polizaće mi lice. Volim svog psa iako zvanično nije moj, hranim ga i poklonim mu pažnju kad god mogu. Nije da ga ne bih uzela i brinula se o njemu, ali mom ocu, pa ni mojoj majci se to ne bi dopalo. Majka je bolesna, već je dugo na postelji i dajem sve od sebe da se pobrinem za nju, a otac... On je priča za sebe. Mnogo se promijenio od kako se ona razboljela a ja sam nakon bezbroj pokušaja da ga vratim na staro jednostavno odustala, a moj brat... On je okrenuo leđa svemu i nije se osvrnuo. Ne krivim ga za to, jer život na selu nije lagan, a on je za sebe želio više nego što je otac mogao i htio da mu da. Da sam mogla i ja bih uradila isto. Znam da nam šalje novac, ali od kad je otišao moj otac ga rijetko kad spominje, a taj novac ne znam gdje završi jer ovdje ne dolazi. Pisala sam mu i prošle godine mi je poslao telefon poslednje tehnologije, ali otac ga je jednostavno razbio kao da se radi o nečemu nevažnom ne shvaćajući da je na taj način mene polomio još jednom. Niko u mene nije gledao kao u osobu već u nekog ko živi i postoji tu da bi bio teret.
Nije bilo baš puno prilika da uživam u svom djetinjstvu, a još manje u svojim tinejdžerskim danima. Imala sam obaveze koje većina mojih vršnjaka nije, a da budem iskrena ni ja nisam obična cura. Mojih dvadeset godina nije puno, ali imam osjećaj da sam proživjela deset puta toliko. Dok su moji vršnjaci izlazili i zabavljali se ja sam hranila stoku, održavala kuću i pomagala u njivi kad god sam imala vremena. Moje drugarice iz razreda su me po nekad gledale sa sažaljenjem, a nekad sa omalovažavanjem, a ja sam svaki put prkosno podigla glavu dok sam noću kvasila svoj jastuk suzama, očekujući čudo koje nikad nije došlo.
Sve je počelo kad sam imala šesnaest godina i kad je mama prvi put završila u bolnici. Otac je tad još uvijek bio manje sklon alkoholu i brinuo se koliko toliko o nama, a brat tek napunio osamnaest. Kad su nam rekli da mama ima tumor na mozgu i da ga ne mogu odstraniti sve se urušavalo. Nismo bili siromašni, ali živjeli smo od očeve plate i onog što smo proizveli i prodali sami, ali to nije bilo ni približno dovoljno. Uspjeli bi da prikrijemo mjesečne troškove i preživimo do sledeće plate, a uz to ja sam išla u srednju školu. Bio je to težak period a kako je vrijeme odmicalo postajalo je samo još teže. Otac je želio da se brat zaposli u obližnjoj pilani, pokušavajući tako da kontroliše svaki aspekt njegovog života, ali on nikad nije razmišljao o tome. Uvijek je govorio da trebamo bolji život i da će dati sve od sebe da nam takav jedan i obezbijedi. Ali kad je otišao, postao je mrtav sin za oca koliko god se trudio da to ne bude, a otac je svoj bijes iskaljivao na meni, opijao se do besvijesti i prestao da bude ono što je nekad bio ne obuzdavajući svoje ruke kada bi mu se našla na putu.
Ostala sam uskraćena za mnoge lijepe stvari, a najgore je to što su moji bližnji zaboravili da me vole. Majka to više, ne može, a otac to ne želi, brata ne viđam niti imam kontakt sa njim... Koliko god se trudila da u meni vidi samo ono najbolje, nikako to nije dolazilo do izražaja. Sve na šta je obraćao pažnju, bio je moj hendikep. Nikad mi niko nije rekao razlog zašto šepam na desnu nogu, a cijeli svoj život osjećam posledice toga. Još davno sam prestala da obraćati pažnju na izrugivanje i sažaljenja koja sam dobijala od ljudi. Morala sam da se prilagodim i da prihvatim život takav kakav je, jer nisam imala izbora. Bila sam učenik generacije i u osnovnoj i u srednjoj školi, koju otac nije ni želio da pogađam, ali je popustio pod nagovorom mog strica kada je poslednji put došao iz Australije. A kad sam je završila jednostavno je rekao da ovce ne zahtijevaju diplomu frizerke kad ih se šiša i da je samo bezveze ulagao u mene. To je bilo prije dvije godine, a te riječi bole kao da ih je izgovorio juče.
Otrgnem se iz misli koje izbjegavam i pomilujem svog krzenog prijatelja koji traži način da pridobije moju pažnju.
"Hajde Bendži da ti dam doručak dok smo još sami..." uzmem svoj štap i podignem se sa stijene pa pogledam prema svom domu. Čak i ovako izdaleka ta kuća izgleda tužno. Oni hladni zidovi kao da i sami mogu osjetiti manjak topline doma tamo. Opet se tiho pomolim Bogu za moju majku ali i za oca. Možda me ipak na kraju i čuje... Ne mogu da se ne zapitam za čije grijehe ja plaćam i koliko će dugo to još da traje?
Ja sam Danica,a ovo je priča mog života...