Ničiji grijesi

1. poglavlje

Dok sam bila mala, sebe sam vidjela kao jednu od Diznijevih princeza koju svi vole. Vjerujem da je skoro svaka djevojčica sanjala sličan san, ako ne i isti. Toliko sam željela postati jedna takva da sam se oblačila u mamine haljine i cipele, gledajući se u ogledalo i smješkajući sama sebi, nesvjesna okrutnosti koja se svila oko mene poput zmije otrovnice i koja je samo čekala da iskoči iz mraka i razbije sve moje iluzije. Nije dugo trajao taj moj zamišljeni svijet, jer sam onog momenta kad sam krenula u školu shvatila da nisam kao drugi i da se od mene svi sklanjaju zato što sam malo drugačija. Tada mi je otac prvi puta rekao da nisam vrijedna i da ću mu biti vječni teret. U to vrijeme nisam znala šta to znači, ali kako sam rasla svako malo te riječi bi mi odzvonile umom i otvarale mi oči. Nekad je to boljelo malo, nekad je boljelo malo više, ali u svakom slučaju na mom nježnom dječijem srcu je ostavljalo duboke brazde koje su boljele jače kada ne bih našla način da se izborim sa zlim ljudima i jezicima. Nije on bio jedini koji me nije prihvatao, tu je bilo dosta njih. Princeza koja je u meni do tad živjela, jednostavno je umrla. Isparila je kao da je nikad nije bilo i počela sam se suočavati sa životom kakav nisam mogla ni da zamislim.

"Požuri malo sa tim! Nemam cijeli dan pred sobom." Očev glas zvoni kroz kuhinju dok sjedi za stolim i čeka da pred njega stavim tek skuvanu čorbu. Cijelo jutro sam provela u bašti, vadeći korov i okopavajući sve ono što mi je ostalo od prošle sedmice. Ali ni sreća mi nije baš naklonjena. Danas je jedan od onih dana kad je pijan već u podne i kad se trebam držati podalje od njegovih ruku i njegova gnijeva. Nije on bio uvijek ovakav, ali nešto se sa vremenom u tom čovjeku raspuklo i pokvarilo onaj najbolji dio ličnosti. Imao je o i svjetlijih momenata iako sam u njemu uvijek mogla vidjeti onu dozu netrpeljivosti kad god bi me pogledao.
Kud baš danas da je u ovom stanju jer sigurno neću moći da odem do Jane, a ona je juče stigla kući. Jana je moja jedna i jedina prijateljica koju imam i trenutno ide na fakultet. Postaće pravnica i veoma sam ponosna na nju. Ona živi svoje snove, korača prema uspjehu a ja sam tu da je dočekam kad god dođe i zagrlim je kao najdragocjenije blago. Ta cura je jedna od rijetkih svijetlih tački u mom životu.

Spustim polako lonac na sto i diskretno pređem pogledom po očevom licu. Neobrijan je, a i košulja mu je umazana, međutim mudro šutim. Njegova nekad uredno podšišana kosa imala je more sijedih vlasi, a lice mu je izborano i propalo od pića i cigareta da izgleda bar deset godina starije. Od čovjeka koga pamtim kao krupnog i visokog ostalo je samo malo sjene, nije čak ni sivilo. Morilo ga je nešto, šta god to bilo izjedalo ga je puno.

Da li on zna koliko moje srce čezne za samo jednim gramom njegove ljubavi ili samo kratkim toplim pogledom koji mi nije godinama dao? Čeznem za lijepom riječju iz njegovih usta ili bar nekom glupom gestom koja će mi dati do znanja kako ovdje nisam samo da bih bila sluga. Čeznem za pripadanjem negdje, bez obzira na to kakva sam, njegova sam krv, a on kao da u žilama ima led, a prazninu u grudima.

"Stiže oče... Morala sam obići majku..." Tiše dodam, ni ona danas nije baš u sjajnom stanju, ali bar sam je uspjela nahraniti i presvući. Po malo me i noga boli, ali nije to ništa prema onoj boli koja razara moje biće svaki put kada prođem kroz vrata te sobe ne znajući da li će me prepoznati ili ne. Bolest koju ima je napredovala i znam da će jednog dana jednostavno sklopiti oči.

"Za to i služiš između ostalog. Bar neka korist od tebe... Takve..." Opet je sa gađenjem pogledao u moju nogu i ponovo zgužvao moje srce kao komadić hartije i bacio ga. Da li sam zbog svog nedostatka manje vrijedna? Zbog čega sam zaslužila prezir svoje krvi? Nisam ja tražila da budem bogalj, nisam odgovorna za to...

"Nisam ja kriva što sam ovakva." Znam da ne bih trebala da mu govorim bilo šta kad je ovakav ali po nekad je tako teško zadržati jezik za zubima. Jednog dana će se pokajati za svaku svoju izgovorenu riječ, samo gdje ću ja biti tada da to vidim? Njegov prijek pogled me sasiječe i ruke mi lagano zadrhte. Prosuću sve ovo vrelo po sebi ne uspijem li se iskontrolisati do kraja. Imao je neku bolesnu vrstu moći u sebi. Ulijevao je strah.