Naše vrijeme |ZAVRŠENA|✔️

UVOD

Život je konstantno putovanje. Mi smo putnici u ovom vremenu, u nečijem životu slučajni prolaznici, nekim ljudima saputnici.

Ponekad smo predstavljali željezničke stanice. Dočekivali bismo goste raširenih ruku, odlučni da ih zadržimo. Ali, ponekad smo morali te iste ruke da raširimo kako bi neke ljude pustili da odu. Ne zbog ponosa ili oholosti već zato što se to više ne uklapa u naš život. Nekim ljudima smo bili odredište, tiha mirna luka, dok smo drugima polazne stanice u neki bolji svijet. E, pa to je on meni bio, polazna stanica, a ja njegovo krajnje odredište.

Nekada je potrebno zatvarati krugove, jer je došao kraj, jer je to nešto postalo dio prošlosti. Ja sam na jednom krugu ostavila mali otvor, za slučaj da nada oživi. Za posebnog gosta, ako poželi da svrati. Ako ikada dođe naše vrijeme.

Ne znam zašto vam uopšte pričam ovu priču. Kada i nakon toliko godina boli, truje mi dušu kao hronična bolest kojoj nema lijeka. Možda zato što se nalazim na istom onom mjestu gdje smo se sreli. Jer čeznutljivo gledam sva ta mjesta, gdje je sve počelo prije dvije decenije.

Jedan susret je bilo dovoljno da ga zavolim, jedan njegov pogled da me sasvim opčini i začara. Da više nikad drugog ne poželim. On je bio moje sve, neko zbog koga su moja krila rasla, a vidici se širili. Bio je hrana mom srcu koje kuca sa lijeve strane grudi. Voda što mi gasi žeđ. Vazduh koji udišem, ispunjen njegovim mirisom. Moja tajna koju sebično čuvam od drugih.

Ja sam njemu bila utočište, njegova najveća potpora, neko ko ga je dizao, kada bi padao.

Ja sam bila njegov podsjetnik da slijedi svoje snove, ideje, ciljeve.

Da ne posustane zbog jednog krivog poteza. Vjerovala sam u njega, kada ni on sam sebi nije. Svaki njegov uspjeh je bio moj.

Planirala sam našu budućnost, sanjala neke nedostižne snove, vjerovala u nešto što je bilo miljama daleko, a činilo se tako blizu. Sa njim je život bio raj, popločan ljepotom i dobrotom, ali je sam kraj bio pakao. Neprospavane noći, godine borbe sa osjećajima, uspomenama bile su iscrpljujuće. Ali čemu? U mom srcu je i dalje bio voljeni muškarac.

Zapravo mi smo bili iluzija godinama, prije nego je istina izašla na vidjelo. Iluzija koja i dalje traje. Jer.

Od ljubavi se ne može pobjeći.

Bol se ne može zaobići.

Ostala je samo neostvariva želja. Zaborav.

Neću vam reći ko je on. Bar ime želim da zadržim za sebe, kada sam već njega gurnula u naručje drugoj.