PROMJENE

991 88 10
                                    

Iako uz mnogo nagovaranja, konačno je sjeo ispred platna u pokušaju da naslika moj portret. Nismo brojali koliko je do sada bilo neuspjelih pokušaja. Ali nikada mu nisam dopustila da odustane, posustane od svojih želja, snova, ciljeva. Bila sam kao alarm koji ga je svako jutro budio, u isto vrijeme i podsjetnik da je nadomak ostvarenju svojih snova. Željela sam da budem njegova boja, platno po kome će iscrtati našu budućnost.

Ja sam bila njegov stalak koji održava njegove snove da ne padnu i ne slome se na sitne dijelove. Kada bi se izgubio u vrtlogu emocija, snova, noćnih mora, ideala, tada je mogao bez svih i svega, pa čak i bez samog sebe. Ali uvijek sam ja bila ta koja ga je vraćala na pravi put i tjerala da nastavi dalje. Poticala ga da ne spušta glavu pred problemima, već da se suoči s njima. Da se posle svakog pada, izdigne i hoda usparavno po stazi, vodi, stijeni, vatri. Mogao je sve to, bilo je dovoljno samo da poželi.

Bio je sav ozbiljan dok mi je govorio da mirno sjedim i ne pomičem se. A ja nisam mogla da se ne okrenem i ne odmjerim ga. U farmericama, golog torza, razbarušene kose, dok povlači linije blago se mršteći. Znala sam koliko je udubljen u to što je radio i da je slikanje njegova velika ljubav. A san jednog dana velika izložba. Par puta me opomenuo, a ja bih se svaki put slatko nasmijala, namjerno izazivajući.

Kada je izgubio strpljenje, polako je ustao, noseći boju u jednoj ruci- crvenu. Maknuo je kosu s mojih leđa, te umočio prst u boju. Povlačio je linije prstima, kao kistovima duž stražnjeg dijela mog vrata. Radio je to namjerno, znajući koliko sam baš tu bila osjetljiva. To je bila moja kazna za neposlušnost. Potom je prelazio po mojim leđima šarajući ih, ukrašavajući svaku rupicu, ožiljak koji donosim iz prošlosti.

Uzeo me u naručje i odveo u krevet, milujući me i dajući mi ono što sam široko otvorenih vrata primala.

Dok je tiho spavao na trbuhu, ležao pokraj mene, zamišljala sam sebe kako koračam u dugoj bijeloj haljini koja se vuče po pijesku. U pozadini se čuje zvuk talasa, kako udara o obalu, a on me čeka na kraju tog puta. Hoću li uspjeti biti graciozna? Ili ću se saplesti o rub haljine, pasti i osramotiti. Jer to mi se često događalo, kada god bi bila uzbuđena, kada mi je srce lupalo toliko jako, da sam imala osjećaj da će iskočiti iz grudi.

******

Dvije godine su prošle u sreći, ljubavi, veselju, dodirima i proslavama. A onda kao da su se duše naljutile jedna na drugu i odlučile da ne koračaju više istim stazama. Naša tijela su se hladila u lavi ljubavi. Nisam znala šta ga je tištilo, mučilo kada bi se vraćao sa svojih tajnovitih putovanja. Trčao je meni, grlio me i ljubio kao da je poslednji put. Posle dugih intimnih trenutaka, tražio je da obučem njegovu košulju, kao da je želio da zapamtim njegov miris. Slutio je naš kraj. I bio je.

Tada nisam bila svjesna šta mu je prekidalo san, budilo ga noću. Iako nije dopustio da to vidim , znala sam da nešto nije bilo u redu. Nešto ga je lomilo, cijepalo, kidalo i ubijalo, dok je pokušavao da izgleda kao da je jak , odlučan, sposoban da riješi sve probleme.

Dok je pokušavao da se izbori sa svime, u sebi se gušio.

Njegove promjene raspoloženja su u početku bile rijetke, gotovo neprimjetne, dok nisu postale sve češće. Kidala mi se duša, dok sam pokušavala da doprem do njega, trudeći se da srušim zidove koje je oko sebe gradio. Dok sam ja gradila našu budućnost, on je tiho gradio svoje zidove koji su se ubrzo srušili na nas. Naše planove. Ljubav.

Gurali smo dan po dan, pravili se da je to samo prolazna faza i da je u svakoj vezi normalno da dođe hlad. Duboko smo znali da je na našem pješčanom satu, pijesak počeo da curi, vrijeme da ističe. Obrojavanje započelo.

Često se pitam, da li bi pomoglo da me uzeo za ruku i odveo na Mont Everest i sakrio. Da li bismo uspjeli pobjeći od svega onoga što nam je odredilo ostatak života. Možda bi tek tada uspjeli izbjeći ono što je bilo neodgodivo.

Ipak vrijeme koje nam je ostalo, umjesto da pričamo, mi smo ćutali. Odlučili smo se za tišinu, da pamtimo ono zadnje, neizrečeno što je visilo u zraku.

Prestala su naša sanjarenja, onog trenutka kada je njegova prošlost pokucala na vrata moje ordinacije. Razlog njegovih promijena, udaljenosti, posustajanja, zidova nalazio se u ženi crne kose i smeđih očiju.

Ona je pričala, dok su kroz moju glavu prolazile razne slike.

„U braku smo već 5 godina", prvi šamar koji mi je udarila. Bio je najjači i najteži. Ona je bila ta kojoj je pripadao i koja je nosila njegovo prezime. S kim je proslavljao Božić, Uskrs. Nikada nisam željela biti druga, zato sam oženjene muškarce i izbjegavala. Ali o njega sam se spotakla. To mi je dušu grizlo, jer sam uzimala nešto, što je bilo tuđe.

„Trudna sam, dobićemo dijete" , to je bio drugi šamar, najoštriji i najbolniji. Ono o čemu sam ja maštala, ona će imati. Plod njihove ljubavi.

„Sad razumiješ zašto sam došla tebi. On je pripadao meni. Oduvijek se vraćao meni, posle svake svoje avanture", treći je bio onaj koji mi je dušu smrvio. Onaj koji je govorio da sam ja samo trenutna zanimacija, igračka.

„Ne brini neću ti više stajati na putu." To je bila jedina rečenica koju sam izrekla. Ona ništa nije rekla, zadovoljno je kimnula glavom i otišla.

Ostavila mene da se borim u ruševinama i rasulu. Jedino što sam htjela je da nestanem.

Da li sam plaćala za tuđe grijehe ili sopstvene. A možda su se naše zvijezde krivo posložile.

Znam da nije lagao, kada su riječi ljubavi silazile s njegovih usana. Nije lagao ni onaj sjaj u očima, ni lupanje srca kada sam u njegovoj blizini.

Dok sam se kretala ka stanu, mrak je obukao grad, a hladnoća je gušila smogom i maglom.Moje srce bilo je zavijeno u crnu svilu, duša se rasipala po stazama koje više nisu vodile nigdje.

Mi smo bili poput pahulja. Da, baš kao ove pahulje snijega koje mi mile kosu, tako lijepe dok ih gledamo kako stvaraju iluziju, magiju. Čim bi dotakle dno pretvarale bi se u vodu. To smo na kraju mi i bili voda, izvor iz kojeg se stvorila rijeka. I ona sad odlazi da teče dalje. Kao i naša ljubav. Teći će u nekom drugom srcu, gradu, zemlji.

Izvana sam bila promrzla, dok se mojoj unutrašnjosti odvijao požar. Osjećaja, sjećanja, laži. U tom trenutku željela sam da spalim sve što me je vezalo za njega. Ali vatra je samo buktila u meni, kao da su je osjećaji potpaljivali, ali da izgori nešto drugo. Mržnja? Bol? Tuga? Da upravo to. Samo se osjećajima nije moglo ništa, ona su nadjačavala sve.

I posle svega što sam saznala nisam mogla da ga mrzim. Čak ni zbog toga što je svojom šutnjom uništio sve što smo u dvije godine izgradili. Nisam bila sposobna za mržnju, jer sam ga voljela. I to je bilo najgore od svega. Voljeti nešto što ti ne pripada, što će sutra otići, pripasti prošlosti, nekom drugom.

Je li moguće da u samo jedan dan budućnost nestala, pakao nastao?

Hoću li uspjeti odglumiti da mi je svejedno, ako me možda privuče sebi i zagli jako. Kaže da će sve proći. Ili će samo izaći iz mog života, onako kako je i ušao, brzo i žestoko, ne gledajući šta ostavlja iza sebe.

Hoće li me pogledati u oči i reći da je sve ovo bila farsa. Da sam od ničega stvorila nešto.

I dok razmatram sva ta pitanja i odgovre, stigla sam do jedne velike raskrsnice, gdje su putevi jednosmjerni i dugi. I do toga da šta god izaberem, više nema povratka.

Na jednoj strani mi je bila želja. Želja da je sve izgovoreno, bila laž i da smo mi i dalje uredu.

Na drugoj strani su mi bile uspomene, koje će nastati, ako je sve istina. A ja sam bila tačno na sredini, čekajući da jedna strana prevagne.

Naše vrijeme |ZAVRŠENA|✔️Where stories live. Discover now