Naše vrijeme |ZAVRŠENA|✔️

ZALJUBLJENOST

Oktobar je Minhenu donio nesnosivu gužvu i galamu. Sve je bilo prepuno turista koji su željeli zaviriti u Oktoberfest. Bavarske nošnje su preplavile ulice, a pivo se točilo na svakom ćošku. Miris hmelja širio se posvuda.

Za mene je oktobar bio poprilično radan i ispunjen obavezama na univerzitetu. Ljeto je za mnoge ljude bilo tako daleko i već zaobaravljeno.

Ali ja sam još uvijek bila negdje južnije. Moje misli su i dalje ostale u onoj poslednjj noći s njim. Iako je današnji vjetar prijetio da mi iščupa uspomene i rastrga dušu, moje srce me vraćalo tamo odakle sam se išunjala usred noći.

Prošle su tri sedmice. I dalje sam se okretala na ulici i tražila naznaku tih crnih očiju u moru šarenila. Ponekad bi se samoj sebi smijala. On se već sigurno vratio svojoj rutini, a ja sam pripala zaboravu, gdje me je očekivalo mnoštvo njegovih bivših avantura. Jer za njega sam, samo to i bila.

I taman sam mislila da me je jesen svladala, usporila, vratila kako tako u rutinu, ponovo ukorijenila nakon faze lutanja.

Ali oktobar mi je vratio njega, na moj prag, u moj stan. Vratio ga u moj život. Ne da oživimo uspomene na samo jednu noć, već da gradimo nove.

Nekoliko sati kasnije ležali smo na podu, potpuno nagi prekriveni samo plahtom. Njegov zagrljaj je grijao moju dušu dok su kapi kiše udarale o prozor. Njegov dodir mi je pokazivao da sam tek sada bila kod kuće. Ćutali smo, jer su riječi u ovom trenutku bile suvišne. Mi smo se sasvim dobro razumjeli pogledima.

Pričao mi je kako je tri sedmice tražio moju adresui da ni u jednom trenutku nije odustao. I to da je pokušao da me nacrta, ali da su svi njegovi radovi ispali amaterski. A želio je savršenstvo na platnu, iako ja nisam bila savršena. Dapače mnogo toga me lomilo u životu, ostavljalo ožiljke i tragove. Obećao mi je da ću ipak jednog dana dobiti svoju sliku. A ja njemu da ću mu pokazati mjesto gdje Sava ljubi Dunav i nastavlja s njim svoje putovanje. Tamo gdje je kuvani kukuruz najljepši, gdje se miris domaćeg hljeba širi kilometrima. Tamo gdje je ajvar najukusniji.

„Želim da proputujem s tobom svijet", rekao je gledajući me u oči. Nisam mu otkrila koliko su mi te riječi značile. Ni to koliko me je boljelo što nikada nismo zajedno otputovali u Beograd.

Prvo što ga je ujutro probudilo bio je miris kave, koju je pio sa šećerom i mlijekom, dok sam ja uživala u jakoj turskoj kavi. Ali ovisnost je bila podjednaka.

Prvo što ga je privuklo bila je moja polica s knjigama. Samo jedan zid od poda do stropa bio je krcat njima. Prelazio je ispitivačkim pogledom po naslovima, prstima je dodirivao korice. Jednu je izvadio iz gomile. Ne znam da li ga je privukla crna boja korica ili možda glavnik lik te priče koji je imao auru sličnu njegovoj.

Želio je da zna sve o toj knjizi. Pričala sam mu o divnoj ženi, čistog srca, čija je svaka napisan riječ bila melem za dušu. Da su žene s Balkana bile lude za njenim junacima. Čak je jednom buknuo virtuelni rat dok se nije ustanovilo ko kome pripada. Govorila sam mu o junaku koji nije znao da osjeća, kome je falilo ljubavi. Da je u tim stranicama ispisana ljubav jednog čovjeka koju ni jaka kiša nije mogla utišati.

Želio je da mu tu knjigu čitam svake večeri, iako je bila napisan na srpskom, a on nije razumio ni riječi.

Gledao je preostalu gomilu uredno složenu na polici. Priznala sam mu, da sam stravstveni ljubitelj knjige. Ali sam prećutala da sam jednom i sama pokušala nešto da napišem. Nažalost brzo sam gubila interes za stvari, tako da je moja priča ostala nedovršena. Htjela sam stvoriti junaka poput njega. Napisati njegovu životnu priču i završiti je srećnim krajem. Tada nisam znala da jedan takav postoji u svijetu.

Prelazio je pogledom po fotogafijama, koje su krile uspomene, neka stradanja, vjerovanja. Nije očekivao da mu pričam o svojim životnim borbama. Da bilo šta kažem. Jer je znao, mogao je pročitati svaki milimetar moga tijela. Mogao je naslutiti da moja duša nosi tragove, slike, riječi za koje ne bih željela da postanu predmet nečijeg pisanja, propovjedanja.

Voljela sam ga posmatrati, dok je sjedio za lap-topom. I gledati kako se njegovo lice mršti dok haotično sređuje e-mailove, poslove, obaveze. Iznenaditi ga zagrljejem i proći prstima kroz njegovu kosu. Osjećati kako se njegovo natmureno raspoloženje mijenja, a izraz lica postaje mekši. Žmiri i opušta se dok moji prsti plešu u njegovoj kosi. Govoreći mu da je vrijeme za pauzu, a kava i kolač sa jabukama i cimetom gotov.

Živjela sm za to da me spusti sebi u krilo i zagnjuri lice u moje platinaste uvojke, želeći da zauvijek ostane tu.

I ne, mi nismo živjeli zajedno. Samo smo dijelili prostoriju, krevet, snove, nade, zadnje parče pite i poljubac. Nije mi dijelio komplimente, ni davao savjete. To nije bilo potrebno. Način na koji bi me gledao, dok smo među gužvom i rukom uvijek spuštenom na mojim leđima, govorio je mnogo više od bilo koje riječi.

Imala sam auto, ali je uvijek on ustrajao da me vozi. Do posla, univerziteta, kafića, kina, kluba. Dok saobraćaj bjesni pored nas, a gužva okružuje, sve je prepuno neodgovorntih vozača, znakova, semafora, prostaka. I sve to ga je ljutilo i išlo na ono što je naluđe umio da opsuje. Uvijek je na slijepo tražio moju ruku, kao da se želio uvjeriti da sam još uvijek tu. Da me njegove psovke nisu otjerale.

Kada sam položila poslednji ispit njemu sam prvo javila pa tek onda ostalima. Ni sama nisam znala kako da mu se odužim, jer dio tog uspjeha se pripisivao i njemu. On je bio taj koji me tjerao, ohrabrivao, pomagao i motivirao da dođem do svog cilja. Htjela sam da ga počastim večerom, izletom ili izlaskom u grad, ali on je iznenadio mene. Dok sam ulazila u stan, prvo što sam čula bio je glas Sergeja Ćetkovića, pa tek onda miris nekog pečenja. Sav brašnjav, zadihan, nestrpljiv da dođem, nasmijan što me vidi, stajao je i iza kuhinjskog pulta. Večera za dvoje je bila postavljena, svijeće svuda po stanu upaljene , a ponos na njegovom licu jasno vidljiv.

Potom mi je polako prišao i obgrlio me sa leđa, hodajući tako zajedno po stanu dok je gasio svjetla i pojačavao muziku. Onda me okrenuo i šaputao najnježnije riječi, paleći u meni ono što je jedino on znao i umio.

„ A kada odu svi, mi ostaćemo sami", započeo je Sergej, a ja sam tiho nastavljala, ni ne znajući da će nas baš ova pjesma označiti u skorijoj budućnosti.

Iako nije znao ni riječ srpskog, slušao je Sergeja i volio ovu pjesmu. Imao je želju da nauči srpski, upozna moje roditelje i prijatelje. Ja sam obožavala Sergeja, čiji me svaki koncert na koji nismo zajedno otišli, podsjećo na njega. Na taj trenutak.

Jedno me jutro iznenadio na poseban način. Iako sam ja skuvala kavu i donijela je u krevet, njegovo dobro jutro na srpskom izgovoreno pomalo nespretno bilo je slatko. To su bile njegove prve riječi, zbog kojih je zaslužio veliki poljubac. A moje srce je zaigralo po ko zna koji put. Zbog njega. Njegovih dijela.

Na dodjeli diplome stajao je u prvom redu, pokraj mojih roditelja. Kada su prozvali moje ime, ustao je i prvi aplaudirao. Ponosno je podigao fotoaparat kako bi zabilježio taj trenutak. Dok se osmjehujem. Njemu. I on je to znao. Znao je koliko sam postala ovisna o njemu i koliko sam se jako vezala.

Roditeljima se baš i nije sviđao, ali su prihvatili našu ljubav. Mama ga je ispitivački gledala sve vrijeme, da bi me posle povukla u stranu.

„Znaš ne sviđa mi se to njegovo malo-malo gledanje u telefon. Mislim da ti nešto krije, konstantno se mršti."

„Sigurno je posao u pitanju", rekla sam slegnuvši ramenima. Žalim što je nisam poslušala, upitala ga, istrajala na odgovoru. Tada bi problem bio otkriven mnogo ranije.

I nije bio problem u vjeri ili naciji, jer ta razlika nama nikada nije bila bitna. Ljubavlju smo palili vazduh, tako da je ta razlika nestajala i u očima drugih ljudi.