Naše vrijeme |ZAVRŠENA|✔️

KRAJ

Iako su svjetla bila ugašena u stanu, znala sam da je tu. Osjetila sam ga po mirisu cigarete. Da pušio je skrivajući to od mene, ni ne znajući da za to znam. Ponekad je usred noći, kada bi ga hvatala nesanica, pušio jednu za drugom na balkonu, a potom uzimao mentol bonbone. Pokušavao je da prestane, ali nije uspjevao. Vjerovatno je i to bio jedan od razloga njegove nervoze.

„Došla si", nije to bilo pitanje, već strah koji mu se ocrtavao na napetim mišićima leđa, dok je okrenut ka ulici.

Nisam ništa rekla. A i šta god da kažem neće promijeniti istinu.

„Znam da znaš, ali ona nije moja žena. Bar ne, na način, na koji ti misliš". Otpuhao je dim cigarete prema meni, znajući koliko mi dim smeta. Znam da je to uradio kako bi izazvao bilo kakvu reakciju od mene.

Polako se kretao prema meni, dok sam ja gledala kroz njega , praznog pogleda.

Ja sam ćutala, a on je pričao. Laž? Istinu? To uopšte više nije bilo bitno. I uvijek su na ona teška neizgovorena pitanja, bili najteži odgovori.

„Mi smo supružnici na papiru. To za nas ništa ne mijenja." A mijenjalo je itekako. Sve se mijenjalo, a ponajviše ja. Naši životi su bili balonić iluzije, koji se probušio i pustio stvarnost da se useli.

„Ti i ja nastavljamo tamo gdje smo stali." A nismo mogli. Nisam mogla nastaviti dalje.

Dok se sve oko mene rušilo, ja sam željela da se ponovo vratim u djetinjstvo. Pa da se sakrijem ispod stola i pobjegnem od ljudi i problema. Žmirim i čekam, da sve prođe. Ali ovaj stari trik ne vrijedi kada odrasteš. Jer tada si valjda dovoljno star za rješavanje svih problema ovoga svijeta.

U mojoj glavi kovitlao se sebični misao. Samo još jednom. Da udahnem njegov miris. Okusim njegove usne. Dodirom ovaj put ja crtam po njegovoj koži. Zapamtim crte njegovg lica. Samo još jednom da se nađem u tom zagrljaju, pa neka život krene dalje. Bez nas.

Možda sam bila luda što to osjećam, želim, jer ću posle ove noći nositi još jedan grijeh na svojim leđima. Ali vrijedilo je svega, zajedničkih godina.

Želim da me još jednom ispuni, zavoli u tišini ove noći, gdje će se čuti samo udarac kože o kožu, udisaj žene koja će ostati žedna ovog muškarca.

Stajala sam ispred njega. Uhvatila sam ga za nadlaktice i vukla polako prema mjestu, gdje sam bila najsrećnija.

Primio me u zagrljaj, iz koga sam se htjela otrgnuti, ali nisam imala dovoljno snage. Stegnuo me najjače što je mogao i uz kosu šaputao "Moja".

Dok brojim u sebi koliko nam je još ostalo vremena do tog odlaska, do našeg pozdrava, otkopčavala sam mu jedno po jedno dugme.

Shvatio je moju namjeru i pokušao da me zaustavi. Ali ništa nije moglo da zaustavi zaljubljenu ženu da po poslednji put okusi ljubav i sreću.

„Dopusti da ovu noć budemo stvarni."

„Ovo ne može biti oproštaj. Ne možeš odlučiti za nas oboje. Ne možeš odlučiti šta je za mene najbolje." U njegovim očima je bilo panike, ona zaigranost koju nikad nije gubio, je nestala. I dok smo stajali tako blizu jedno drugom, naši snovi su već kilometrima bili udaljeni od nas.

Moja šutnja nije ništa odavala, ali moje oči jesu. Bile su željne da pred sobom ovu sliku zauvijek sačuvaju.

Koliko god je on odmahivao glavom, toliko sam ja potvrđivala. Skidala sam njegovu košulju polako, otkrivajući centimetar, po centimetar njegove kože, želeći da se uvučem u njega. Stopim s njim. Da postanemo jedan život, jedna duša.

Molio me, preklinjao, davao razna objašnjenja, koja ja nisam mogla da čujem. I onda je u nekom trenutku shvatio da mojoj odlučnosti nema kraja, pa se prepustio, pomirio sa sudbinom, mojom odlukom. Tada je po prvi put sunce zašlo u njegovom srcu.

Pokušavajući da damo sebi vremena, ljubio je svaki dio moga tijela. Svaki njegov pokret je bio usporen, svaki dodiri odmjeren. Uzimao me polako, lijeno kao da je želio da upije svaki trenutak, da ovo potraje zauvijek.

Ali naša sudbina je bila ispisana još na samom početku. A protiv nje se nije moglo boriti. Ona se nije mogla promijeniti. Naše odluke su te koje su udarile poslednji pečat. Njegova da šuti i izda. Moja da odsviram kraj.

Plesali smo po krhotinama našeg života ples koji su samo ova dva tijela poznavala. Podijum je bila zgužvana postelja koja se sjajila od znoja. Izdaleka je izgledalo kao da su brilijanti posuti, a ne ostaci duše koja se prosipala posvuda. Ti ostaci bili su oštri poput komadića stakla koji su otvarali rane na našim tijelima. Ali mi nismo prestajali, jer smo znali. Svaki naš sledeći potez, pokret mogao bi biti poslednji.

Znali smo da će ostati samo nada, čežnja, ljubav. Ubrzo će sva čarolija nestati. Muzika koju ova tijela proizvode prestati. A nas dvoje ćemo se nakloniti jedno drugom, potom okrenuti svako na svoju stranu. Jer tu je bio poslednji rez. Ono neizbježno. Kraj.

Dok suze bistre mi put, ko kiša prašnjavi drum, on ih upija svojim usnama, ne dopuštajući da mu promaknu, pobjegnu.

I na samom vrhuncu strasti, pala je jedna muška suza, u udubinu moga vrata i koža je upila. Da zauvijek pripada meni taj dio njega, kada će već on pripadati drugoj ženi.

Ostali smo nepomični, tijela su bila tako blizu, a misli tako daleko. Trebalo je nešto i reći. Za kraj jednog poglavlja u našim životima.

Njegove oči nisu imale sjaj, on se nije osmjehivao. A tako sam željela da to uradi. Da ga nasmijanog upamtim.

Ali on je gurnuo svu svoju toplinu u stranu i ustupio mjesto hladnoći. Znala sam taj čovjek od ponosa, prkosa mi nikada ovo neće oprostiti, zaboraviti. Ovo je i za njega bilo konačno, ma koliko je bilo bolno. Po njegovoj hladnoći, mogla sam samo da pretpostavim koliko ga je boljelo to što sam odustala od nas.

Izašao je na balkon da uzme svoju dozu sada jedine ovisnosti, kada je već bez one prve ostao.

Ja sam ostala da razmišljam, o tome kako dalje. On više neće biti čovjek koji će me poljubiti za laku noć. Neće biti prvi koji će mi čestitati rođendan. Svoju sreću, probleme, poljupce i poslednje zalogaje dijeliće s njom.

Ušao je i obukao svoje hlače. Okrenuo se i sjeo pored mene na krevet. Crte lica su mu bile nježne, kao u onim noćima kada bi se pozdravljao sa mnom prije poslovnih putovanja. Samo što se ovaj put neće meni vratiti. Iz očiju mu je izbijao uragan, spreman da sve sruši za sobom.

Pomilovao mi je lice i upijao ono čega se valjda želio zauvijek sjećati.

„Ne želim da me zoveš. Ne želim da misliš o meni. Kao da se nikada nismo desili, ni sreli." Umirio je jecaj koji mi se iz grudi oteo, prvi put tokom te večeri. Obrisao mi suzu usnama. „Molim te, bez suza. Uskoro ćeš zaboraviti da sam postojao, baš onako kako si htjela. Ali znaj, nikada ti neću oprostiti to što si odustala od nas."

Nije dopustio da kažem „zbogom". Znam da je želio više nego išta da mu kažem „ostani". Ali nisam mogla da izgovorim riječ kojom bih srušila dom. Dom koji ima temelj, a dobiće uskoro i krov.

Želja da dodirnem još jednom njegove usne, bila je nesnosna. Ali me kaznio time što mi nije poklonio posledni poljubac, zagrljaj. Samo se okrenuo i izašao iz moje sobe.

Dugo sam gledala za njim, kako usprvnih leđa i podignute glave odlazi. I taj zvuk njegovih koraka.... Taj divan čovjek više nikada neće pripadati meni.