Naše vrijeme |ZAVRŠENA|✔️

EPILOG

I eto me sad. Tu. Prvi put nakon 20 godina kročila sam na ovo mjesto. Sjedim na istom onom zidiću i gledam prema Sagrade Familii. Samo je nebo nešto drugačije od onoga dana ili su moje oči ovaj put zapažale nešto sasvim drugo. Ali jedno je ostalo isto. U mom srcu je i dalje bio voljeni muškarac.

Od one poslednje noći, nisam ga više vidjela. U početku je bilo jako teško, svuda sam osjećala njegov miris, u mislima čula njegov glas i svaki dan čekala da prođe kroz ista ona vrata, koja je zalupio kada je otišao.

S vremenom je sve to počelo da blijedi, ali uvijek je tu bio podsjetnik da je jedan dio njega zauvijek ostao kod mene.

Naučila sam da se sjećam, volim mnogo toga kroz uspomene. Da neke stvari potisnem, zaključam i vadim samo po potrebi.

Morala sam da lijepim neke dijelove iznova, da sastavljam srce, iako sam znala da više nikada neće kucati isto. Nosila sam sitne šavove na duši. Ali zar ih ne nose svi ljudi koji su nekada istinski voljeli, samo na različitim mjestima. Neki ljudi su šavove nosili na obrazu, neki na očima, jedni na srcu, drugi na duši.

Nisam željela da razmišljam o tim bolnim uspomenama. Ni o tome gdje je i šta radi. Znam da smo hodali pod istim nebom, ako već nismo mogli zajedno. I to mi je bilo dovoljno da znam, da živi i diše. Niko nije bio ktiv što sam odabrala pustinju osjećanja, umjesto okeana ljubavi i nebo puno želja.

Stigle su i pedesete. Pojavile se bore, neke od mrštenja, neke od pućenja. Bilo je i onih koje su nastale od poziranja jednom drugom umjetniku koji se upravo sad mrštio. U onim crnim očima bio je isti uragan samo nešto slabiji.

„Mama, ne pomjeraj se" , izrekla je Sara gledajući me namršteno. Da ostavio je on još jedan poklon, onaj neočekivani, ali najljepši koji muškarac može dati ženi, kao vječiti podsjetnik da je bio u njenom životu.

Pored iste boje očiju imali su i istu strast prema umjetnost. On je držao kist, a ona objektiv fotoaparata.

Ako se pitate zna li on?

Ja mu nikada nisam rekla. Držala sam se njegovih poslednjih riječi. Nikada ga nisam potražila. Ali sumnjala sam da zna. Svake godine na njen rođendan, stizali su pokloni sa nepoznate adrese, od nepoznatog pošiljatelja.

Ona zna ko je njen biološki otac. Njoj sam prepustila odluku hoće li ga željeti upoznati ili ne.

„Uhvati šešir s obje ruke i podigni blago glavu prema katedrali. Ovo izgleda super. Pravi si model, mama."

Ništa joj nisam odgovorila, samo sam se nasmijala. Znala sam koliko je udubljena u ovo što radi.

Ne znam šta me je povuklo da nakon toliko vremena dođem ovdje. Možda su ove godine donijele hrabrost da učinim ono što tada nisam. Ili je ipak došlo naše vrijeme, a ostaci onoga početak nečeg boljega. Možda su pedesete bile najbolje vrijeme da se poduzme prvi korak.

I dok šetamo prema plaži Barceloneti, Sara je sva srećna pričala o ljudima koje je upoznala. Nikada nije skidala osmjeh sa lica. Unosila je svjetlost u tuđe živote.

„Idem ja u hotel da se presvučem, pa ću ti se pridružiti. Dok me čekaš, možeš da posjetiš izložbu nekog lokalnog umjetnika, dole niz ulicu" Poljubila me i otišla u suprotnom pravcu.

Ne znam zašto mi je srce tako ubrzano počelo da lupa, kako sam se približavala mjestu gdje se održavala ta izložba.

I taj čudan predosjećaj koji je pratio svaki moj korak, sve dok nisam zastala ispred gomile ljudi koji su nešto govorili na španskom i gledali u izlog. Polako sam se primakla i konačno pogledala sliku kojom su svi bili fascinirani. Na njoj je bila naslikana samo desna strana lica, kose, ramena. Lijeve nije bilo. Ali nije bilo to ono što ih je toliko oduševilo, iznenadilo, nego pogled te žene, tako zaigran i očaravajuć. Pod jednim uglom se činilo kao da je stajala sa strane i krišom posmatrala pokrete umjetnika, a ne gledala pravo u njega. A onda sam pogledala natpis ispod nje: PERTENECE A LA PERSONA QUE TIENE LA OTRA MITAD. *

I tada sam shvatila da se druga nedovršena strana nalazi kod mene.

Brzo sam pretrčala na drugu stranu ulice, gdje se nalazila plaža. Sjela sam na klupu i samo posmatrala ljude koji su odlazili i dolazili na izložbu. Zbir svih emocija koje su protutnjale mojim tijelo bile su suze, koje su klizile od sreće.

Uspio je. Ostvario je svoj san. Svladao je sve prepreke. A ja sam bila tako srećna, jer sam bila dio njegovih početaka. Što ni nakon toliko godina nije odustao. Jednostavno nakon dugo vremena, tačnije od Sarinog rođenja, nisam plakla i smijala se u isto vrijeme. I nakon toliko godina daljine, izazivao je posebne osjećaje u meni.

Sjedila sam i posmatrala kako jedan stariji par izlazi na ulicu sa slikom, potom on za njima.

Skoro mi je srce stalo ugledavši 52-godišnjaka nasmijanog kako ih ispraća. Ustala sam i samo ga posmatrala. Kosa i brada bile su prošarene sjedima, a tijelo i dalje isklesano i preplanulo. Gledao je istu onu sliku. I znam šta mu je prolazilo kroz glavu. Znala sam ja i zašto je postavio tu u izlog da je svi vide. To savršenstvo koje je on stvorio. Sada dok je gledao i razmišljao o onom što tu nedostaje. Nije bio toliko bitan dio koji je falio, koliko boja koja je nedostajala na platnu njegovog života. Ta boja sam bila ja.

Kao da ga je sudbina željela prozvati, okrenuo se i pogledao u more, koje je i dalje donosilo neke čežnje, snove, nade.

I tada su se pogledi zaključali. Njegov je bio znatiželjan, a moj prepun straha, nervoze. Samo sam se okrenula u pravcu mora, bojeći se da me prepoznao, a tijelo je samo pravilo korake. Nije imalo smisla sada postavljati neka pitanja ni tražiti odgovore. Ali ovaj put sam se ja okrenula pod upornošću njegovog pogleda i shvatila da je par metara udaljen od mene. Smanjivao je tu distancu kreću ći se užurbano prema meni

Ne znam da li je dolazio da me kazni, kao što je to nekada radio, jer sam prekršila njegova pravila. Ili je kao i ja naslutio da je došlo naše vrijeme.  

Ali jedno znam. Bilo je vrijedno sresti tog čovjeka. U metrou ovoga grada.

20 godina ranije. 

*Pripada osobi koja ima drugu polovicu

---------------------------------------------------------

Nadam se da ste uživali u ovoj kratkoj priči. Vama prepuštam da zamislite kraj.  A možda je ovo samo početak nečeg drugog. Vrijeme će pokazati.....