Sjedim u uredu s gomilom papira oko sebe. Već tri sata sjedim u istoj poziciji i ne mičem se. Kada isprintam posljednji dokument, odmaknem se od stola i konačno ustanem sa stolice jer mi je smjena završila. S obzirom da sam imala previše posla, nisam imala pauzu, htjela sam što prije završiti jer mi je već bilo muka od tolike papirologije. No, sama sam si kriva jer sam odgađala do posljednjeg dana. Prije odlaska, posložim sve dokumente uredno na stol, a nakon toga ponovo sjednem za računalo kako bih ga isključila. Zamalo pritisnem ikonu za isključivanje, na mail mi stigne poruka. Iritantan zvuk me natjera da preokrenem očima. Otvorim mail, zatim i poruku s naslovom Dalmatinsko srce. Nisam ni na trenutak pomislila da to ima ikakve veze s gospodinom Rebićem sve dok nisam do kraja pročitala mail koji je glasio ovako:
... stoga Vas pozivam da sudjelujete u ovom humanitarnom događaju kako bi prikupili novac za potrebe KBC-a Split, ali i ostalih bolnica širom Hrvatske.
Vaš Ante Rebić.
Iznenadio me mail, među gomilu ljudi sjetio se i mene. Izašla sam iz maila i konačno isključila računalo, a zatim napustila ured s osmijehom na licu.
"Jel se to smješkaš zbog maila?" upita me Tamara, a ja ju izbezumljeno pogledam. Očito nisam jedina dobila mail. Upravo mi se raspoloženje smanjilo na minimum.
"Kakvog maila?" pravim se glupa, iako je potpuno nepotrebno.
"Ne pravi se, imamo zajednički mail, helou?" u tom trenu se poželim lupit po glavi
"Dobro, joj, eto, otkrila si me, jesi sad zadovoljna?" sarkastično se nasmijem
"Vrlo."
"Ne ideš kući?" upitam ju
"Ne, očekujem goste." nasmiješi se i podigne obrve nekoliko puta
"Onaj koji te skoro ubio?"
"Mhm."
"Baš imaš dobar izbor."
"Ajde idi dok te nisam.." prekinem ju s jednim glasnim pozdravom i izađem iz ureda.
Čim sam otvorila vrata od stana, mobitel me obavijestio da mi je stigla poruka. Ignorirala sam jer mi je bilo već dosta današnjeg dana, a tek je jedan popodne. Izujem se i krenem prema kuhinji. Uključim kuhalo za vodu i izvadim šalicu za kavu. Dok sam čekala da se voda skuha, čula sam ponovo svoj mobitel kojeg sam ostavila u hodniku. Odlučim ipak uzeti mobitel. "Možda je nešto važno." pomislim.
I bilo je važno.
Donekle.
Ante mi je poslao poruku.
"Jesi dobila mail?" glasila je prva poruka na whatsappu. Nakon nje napisao je "Nisam dobio odgovor, pa zato pitam." i stavio je nekakav emoji.
Neću slagati pa reći da mi srce nije jače zakucalo kada sam ugledala njegovu poruku na svom mobitelu, reći ću iskreno da mi je bilo drago, s druge strane sam bila i iznenađena jer sam mislila da neće htjeti apsolutno ništa sa mnom zbog mojih godina. Već sam doživjela nekoliko takvih ispala, ali očito je s njim drugačije.
"Dobila sam mail." odgovorim
Ante Rebić
*Nekoliko dana prije*
"A znaš, jebote, koliko razmišljam o njoj." govorim Ivanu dok igramo Fifu u boravku.
"Brate, ona ima devetnaest. Nikad nisi išao toliko.."
"Znam, ali.."
"Ali, ona ti se jako sviđa?"
"Nemam pojma, ali nešto ima tu."
"Svaka ti se jaako sviđa, mislim uvijek to govoriš, ali tko sam ja da ti sudim." obojica zašutimo jer je igra postala prenapeta
"Hvala Bogu da ovako ne igraš u stvarnom životu." dobaci mi, a ja ga udarim laktom u trbuh.
"Igraj se." nasmijem se dok se on baca po podu od boli, a ja mu upravo zabijam gol.
"Ne vrijedi, igramo još jednu."
"Ma ne da mi se, biži." spustim joystick i ustajem se s poda
"E baš si đubre."
"Hvaalaa!" vičem dok hodam prema kuhinji razmišljajući o tome kako da pitam Marinu da izađemo. Ivan se pojavi u kuhinji s idiotskom idejom.
"Slušaj, znači, pošalji joj mail kao da ju zoveš na humanitarnu večeru blabla nešto naseri, doći će sto posto, cure se pale na to."
"Jesi ti pri sebi?" gledao sam u njega ozbiljno, a on se toliko uživio u tu priču i nije mislio odustati.
"Slušaj, slušaj. I onda kad ju pozoveš, napišeš točno vrijeme i to sve, dočekaš ju ispred tog nekog hotela sam i odvedeš ju na večeru, poslije u sobu i eto ga, tvoja je!" uzvikne i ispruži dlan kako bi mu dao peticu. Blijedo gledam u njega dok se on smije.
"Koji si ti debil."
"Ja sam ti to probao i curi je bilo baš simpa..."
"E pa ne izlazim ja s curama koje imaju iQ niži od pedeset."
"Majmune, ozbiljno ti kažem, probaj."
"Aj dobro, ne pilaj me."
Bezobzira koliko se Ivanova ideja činila suludom, ipak sam ga poslušao. Lažirao sam humanitarnu večeru kako bi izveo Marinu. Ili će joj biti smiješno i slatko ili će me odjebat i više nikad neće razgovarat sa mnom jer sam debil. Prije ovo drugo.
Marina
"Onda ja idem na večeru?" upitam Tamaru čim izađem iz kupaone. Dugo smo se premišljale koja će ići ili hoćemo li ići obje, ali sada vidim da idem sama jer ona očito već ima nešto dogovoreno. Oblačila je patike u hodniku.
"Da, već sam se dogovorila s Ivanom kavu."
"Ti stvarno nisi normalna, samo mi nemoj reći da planiraš nešto s njim ozbiljno jer ću te se odreći." govorim joj dok trljam kosu ručnikom
"Molim te, odbij. Idi se spremaj da budeš lijepa za Antišu. I obuci onu moju haljinu obavezno! Ja idem." pošalje mi zračnu pusu i izađe iz stana.
Uđem u sobu i bacim pogled na haljinu koju mi je donijela. Haljina nije ono što bi ja obukla, ali ništa neću izgubiti ako ju samo probam. Skinem ju s vješalice i obučem. Osjetila sam svilenkasti materijal pod rukama. Pogledala sam se u ogledalo i bila sam iznenađena. Zapravo mi jako dobro stoji. Možda bi mogla češće nositi nešto što nije u mojoj comfort zoni. Skinem haljinu pa se krenem spremati.
Pola sata kasnije, bila sam spremljena. Spustila sam se niz stepenice i sjela sam u auto koji je bio parkiran ispred zgrade. Ovo će mi biti prvi put da ću voziti u štiklama, nadam se da neću nastradati zbog njih.
Pogledam još jednom u koji hotel trebam ići, iako već znam, ali morala sam provjeriti još jednom za svaki slučaj; jer eto imam nekakav poremećaj. Nakon nekoliko minuta spore vožnje, za koju su krive moje štikle, stigla sam ispred famoznog hotela. Mislila sam da nikad neću kročiti u ovakav luksuz. Parkiram i izađem iz auta, pa uhvatim mobitel kako bih napisala njemu da sam stigla jer smo se dogovorili da će me dočekati ispred hotela. Čim sam natipkala poruku, shvatila sam da nije bilo potrebe uopće jer me on već čekao ispred. Nasmijala sam se i polako sam krenula hodati prema njemu. Osmijeh nije izostajao ni na njegovom licu.
"Dobra večer." pozdravi me, a ja mu uzvratim. On je na sebi imao bijelu košulju obične crne hlače, nije mi se činilo kao da se obukao elegantno što mi je bilo sumnjivo, ali ignorirala sam. Možda je moja haljina zapravo malo pretjerana.
"Predivno izgledaš." šapne mi dok ulazimo u potpuno prazan hotel
"Hvala." U mailu je pisalo da će na ulazu biti tabla na kojoj će pisati gdje tko sjedi, ali u predvorju hotela nije bilo nikoga osim recepcionara. Mislim da sam polako krenila paničariti.
"Zašto nema nikoga?" Nije se čula ni glazba, doslovno je vladala tišina.
"Pa, ovaj, humanitarna večera je otkazana."
"Molim?"
------------
Ta daaaaaaa!
Pozzzz, evo nastavka nakon milion godina!
Nadam se da vam se svidio!
Pišite u komentare ili ostavite vote ako vam se sviđa, hvala vam! <3
