Opasno zavođenje

21. poglavlje

Na satu je pokazivalo šest i petnaest, prvi put se oglasilo obavještenje o mom letu. Potiskujem oluju kroz sebe i nervozno cupkam nogom u mjestu. Znala sam da me koči samo jedna stvar i tu stvar sam ostavila za sobom u njegovom stanu. Nije stvar, ali je osjećaj koji me drži uspravno i lomi istovremeno, osoba koja je u stanju da me slomi kroz treptaj oka. Koliko god moji osjećaji bili snažni, nije dovoljno...

"Šta  ti radiš ovdje" trgnem se na zvuk čvrstog, poznatog glasa i cijelo tijelo mi se ukruti. Koliko god se trudula izgledati pribrano, nisam mogla. Bila sam kako opustošena iznutra, tako sam opustošena i izvana. Ne mogu da se okrenem ni da ga pogledam. Iako sam znala da će biti ovdje, nisam se baš nadala da će me primjetiti pored ovoliko ljudi. Nade koje sam imala da ću se nezapaženo izvući upravo su se raspršile na milion dijelova. Panika se budila i proputovala kroz mene.

"Zdravo Kosta" kažem mu bez daljnjeg objašnjenja. Pogledao je oko mene, pa na sat. Izraz lica mu je bio nečitak, izgledao je kao da se dosađuje, ali je bio besprijekorno dotjeran. Sladunjav, ako mene pitate.

"Zna li Pecko gdje si sad" pita nešto tišim glasom. Ne znam kako bih opisala njegov pogled, kao da je procjenjivao moje reakcije i govor mog tijela. Vjerovatno je ponešto o tome znao s obzirom na posao koji je vodio.

"Ne i nemoj da ga zoveš" zanemario je moje upozorenje, a ja sam čvrsto stisnula pasoš i kartu koju sam kupila. Imam nešto novca, njemački jezik znam po malo i nadam se da ću se snaći ubrzo i krenuti raditi nešto.

"Razlog tome je..." prstima je očešao svoj obraz i nestrpljivo me posmatrao. Ne mogu da objašnjavam ovo i ne želim. Ne njemu.

"Pecko nije moj vlasnik,  ja nisam kućni ljubimac. Moj život je moja stvar, a ako želim mogu otići na kraj svijeta" sjeo je pored mene. Nisam željela društvo, pa sam samo jače stisnula svoju kožnu jaknicu oko sebe i pokušala ostati skroz neprimjetna. Moramo krenuti i ne znam čemu sve ovo.

"To je zbog one cure od sinoć" nije to pitanje nego zaključak. "Mislio sam da ste izgladili stvari, ali očito niste"

"Nema tu šta da se izgladi. Pecko je na samom početku svega rekao koliko može da da, ja sam to prihvatila. Došli smo do kraja i sad idemo svako sebi"  pokušavam biti što smirenija kad me posle ovih izgovorenih riječi bol sreza preko grudi. Jeste bio jasan, ali moje srce je čeznulo za nečim više.

"Nikolina..." ošinem ga pogledom.

"Magdalena" ispravim ga, a on na sekund zastade, vjerovatno razmišljajući, pa klimnu glavom, kao da je zaboravio na to.

"Magi... Znaš li ti da će on napraviti pravi rusvaj kad shvati da si otišla a da mu to nisi rekla. Pecko jeste ovako opušten lik, ali ima jedna stvar koju ne znam da li znaš: Njemu kad je stalo do nekog i kad želi nešto, na putu ne stoji ništa. Ne postoji prepreka koju neće prijeći ne birajući način i sredstva za to. Između ostalog ovo je prvi put da sam vidio njega u stanju koje sam mislio da nikad neću dočekati. Njemu je stalo do tebe, a čovjeku kao on nije lako nositi se sa tim" kako da ne. Imali smo seks, dobar seks nedelju dana i odjednom sam dobila čitavu sliku života kakav vodi i ko je on. U životu sam bila više nego jednom povrijeđena, ni ovaj put nisam bolje prošla, samo što sam se maknula prije nego li me pregazi skroz. Nisam ja od noih što svoje znaju da dijele, nisam ni od onih koji će da ga toliko iskoriste pa uzmu sve materijalno. Ja sam samo željela njegovo srce, a on ga ne da . Čelik koji je slio oko njega neprobojan je, a ja nisam dovoljno vrijedna da te zidove spusti sam. Njemu odgovara život koji vodi, a ja težim ka pravim stvarima. Ljubav i topli dom, kućica u cvijeću, muškarac koji me voli i poštuje...

"Pogrešno si sve to pokopčao. Između ostalog, ovo je neizbježno. Oboje smo znali ishod ovoga, samo nisam ni u jednom trenu pomislila da ću ovako otići. Nisam nezahvalna, baš naprotiv, ali ne volim da se rastajem s ljudima" jer se plašim osude i načina na koji oni sve ovo vide.