STOPALA NA VRELOM PIJESKU💗ZAVRŠENO💗

TOM KAO SUDBINA

        
Možemo li izbjeći tokove sudbine?
Možemo li promijeniti ono što je zacrtano u trenutku našeg rođenja?
Sve više sumnjam u to. Možda je dovoljan samo jedan korak, ali mi ga ne činimo. Samo jedna drukčije izgovorena riječ ili rečenica mogla bi sve promijeniti, samo kad bismo unaprijed znali što nam je život pripremio.
Da sam znala, ne bih nasmiješena pružila ruku prema neznancu koji mi je nesebično pružio svoju, nudeći mi pomoć. Nisam mogla znati da mi u pruženoj ruci pruža i nož kojim ću presuditi sama sebi. Sve se činilo tako jednostavno i samo po sebi razumljivo.
Upala sam u sranje iz kojeg se neću lako izvući. Ni to mi nije trebalo, ali mlada, luda, željna avanture upustila sam se u nešto prolazno. Nešto što ću odraditi i opet će sve biti kao prije, a ja sa par tisućica više u torbici napokon ću moći prodisati i osoviti se na vlastite noge. Dosta mi je bilo kopanja po novčaniku ne bih li pronašla zametnutu deseticu koja će mi osigurati ručak. Ljudi prazna želuca ne mogu razborito misliti ni donositi suvisle odluke. I ja sam bila jedna od njih. Ubila bih za slastan zalogaj i šalicu vrele kave! I tako je sve počelo ....
Stajala sam ispred kvartovske pekare gladnih očiju, kroz izlog se hraneći raznovrsnim mirisnim slasticama. Želudac je upozoravao kako je krajnje vrijeme da nešto poduzmem, a crijeva su mi se frkala stvarajući neugodnu buku. Uranjajući očima u vruće bureke i prelijepo dekorirana lisnata peciva, hranila sam se mirisima koji su izlazili na ulicu smjenom zadovoljnih kupaca.  Moja obožavana peciva s višnjom,  ona u kojima sam se u nekim dobrim vremenima gušila, kočila su se iz prvih redova, tako blizu, a tako nedostižna. Progutala sam slinu i uzdahnula. Dok sam rukom prebirala po dubokom džepu prastarih traperica u potrazi za zaostalim kovanicama, pogled mi je i dalje ostao prikovan uz izlog. Zveckanje sitniša na otvorenom dlanu za tren mi skrene  pogled prema dolje. Nekoliko srebrnjaka osigurat će mi današnji obrok, a kako ću se snaći sutra, o tome ću razmišljati puna želuca.
Odvažno sam zakoračila u pekaru, grčevito stiskajući u dlanu svoje malo bogatstvo, jedino što sam imala.
- Dobar dan, tiho sam promrmljala punih usta nakupljene sline.
- Dobar dan! - odzdravi mi pekarica, veselo se osmjehnuvši. - Izvolite, čime Vas mogu uslužiti?
- Najradije bih sve! - sramežljivo odgovaram dok mi pogled šara od slastice do slastice. - Ali bit će dovoljan samo jedan slanac, hvala. Sve ostalo bi se brzo pretvorilo u salo! - usiljeno se nasmijem vlastitoj dosjetki i spustim pogled prema podu sve do  iznošenih cipela koje su vrištale svojom crvenom bojom na besprijekorno opranim bijelim pločicama. "Ova mala iza svake mušterije pere pod", pomislila sam čekajući svoj slanac. Muškarac koji je stajao sa strane, napravi korak-dva i njegove skupe cipele približe se mojima. Osjetila sam njegov dah na svojoj kosi i posramila se njezine neuredne raščupanosti. Iako nisam podizala pogled, bila sam itekako svjesna para očiju koje su me odmjeravale od glave do pete.
- Dajte ovoj mršavici još nešto. Ja častim. - progovorio je napokon, a ja sam prvi put podigla glavu i pogledala ga. Nije me uvrijedilo njegovo spominjanje moje malenkosti kao mršavice, jer to sam i bila. Visoka, koščata cura bez ijedne obline. Ravna kao daska. Priroda mi je podarila mnogo bolje gene, ali životne okolnosti su se potrudile da se pretvorim u nešto sasvim drugo. Kraj mene je stajao mladić u crnom odijelu, neobičnog dječjeg lica i toplog osmijeha. Svojim zelenim očima poticao me je da prihvatim ponuđeno. Još uvijek sam se nećkala. Iako nisam više naivna balavica, sjetila sam se riječi svoje pokojne mame: "Nikad ti stranac neće nešto ponuditi tek tako! Svaka usluga traži protuuslugu, a iza svake lijepe geste krije se dobro smišljen plan. Sigurno očekuje nešto za uzvrat. Ne prihvaćaj!"
Prijateljsko lice i neodoljiv šarm potisnuli su moje dileme u drugi plan, baš kao i činjenica da se od jednog slanca neću najesti.
- Hvala Vam, dragi neznanče. Vrlo ste ljubazni. Da ne ispadnem nezahvalna, uzet ću jedan sendvič s piletinom. Ali Vi preuzimate odgovornost za moje kilograme!
- Nitko se još nije ubio od jednog sendviča, vjerujte mi na riječ! Osim toga, kod Vas ima poprilično prostora za napredak pa ni nakon pet sendviča još uvijek ne biste izgledali loše.
Sve je tako lijepo mirisalo, a moje sive stanice punile su se sviješću o hrani koja me čeka. Brzo sam razmislila o ovome što mi govori i još brže odlučila. Svjesno sam previdjela kompliment, još svjesnija svojeg izgleda. Na samu pomisao o gozbi koja upravo slijedi, želudac mi je veselo poskočio. Prihvatila sam pruženu ruku sa papirnatom vrećicom u koju je pekarica stavila moj slanac i sendvič, poklon nepoznatog mladića. Krenula sam par koraka bliže blagajni, ali me on naglo zaustavi obujmivši mi slobodnom rukom nadlakticu.
- Dozvolite da ja sve platim. - polako me okretao prema sebi. Djevojka za pultom sve je promatrala u tišini.
- Ma ne, zaista nije potrebno. - prevrtala sam u znojnom dlanu svoj sitniš, sve topliji od trljanja. - I sendvič je previše! - skrušeno sam spustila glavu prema tlu, potpuno posramljena u svojoj ispranoj odjeći i iznošenim cipelama. Nisam posvećivala previše pažnje svojem izgledu, pa se uopće nisam opterećivala prastarom odjećom davno izašlom iz mode. A sad mi je odjednom bilo stalo. Dok je on plaćao, ja sam stiskala izlizani kaputić i skrivala majicu na kojoj je bilo nekoliko tvrdokornih mrlja. Da sam imala više love, kupila bih neki od onih čudotvornih odstranjivača mrlja, a možda bih se čak upustila i u veći trošak pa ofucanu majicu zamijenila novom. Na žalost, o tome sam još uvijek mogla samo sanjati. Svaki moj dan svodio se na istu borbu za opstanak i na pronalaženje načina da preživim do jutra.
- Dođi, sjest ćemo u park i pojesti sendviče. I ja sam bome ogladnio. - pratila sam ga kao hipnotizirana, ne razmišljajući o tome da se natežem s nepoznatim mladićem. Trebala sam ja njega lijepo odbiti, pokupiti svoj slanac i nestati u gradskoj vrevi. A ja, ne samo što nisam pobjegla, ja sam se poput krpelja zalijepila za nepoznanicu i slijepo je slijedila do prve slobodne klupe obližnjeg parkića. Kad stvari trebaju krenuti u krivom smjeru, čitav svemir će se pokrenuti da se to i dogodi.
- Ne jedeš baš redovito, ha? - upitao me između dva zalogaja.
- Pa baš i ne gladujem, ako ste to pomislili. Ali činjenica je da si puno toga ne mogu priuštiti. - prava istina je da si ne mogu priuštiti gotovo ništa, ali nisam svoj život namjeravala podastrijeti pred noge nepoznatom muškarcu. Dovoljan mu je jedan detaljniji pogled na moje sveopće stanje i lako će donijeti zaključak, ne moram mu se ispovijediti. Polako sam žvakala sendvič uživajući u svakom zalogaju. Nisam neki gurman, ali ovaj obrok od trećerazredne piletine trenutno je za mene predstavljao gozbu dostojnu princeze.
- Nemoj muljati muljatora, mala! Oči su ti se udvostručile čim si uzela sendvič u ruke. - cinički je primijetio. I nije bio u krivu.
- To što ste me počastili obrokom ne daje Vam za pravo da mi se tako obraćate! - pokušavam zadržati dostojanstvo. Iako sam u ritama, još uvijek je moj ponos jači od bijede u koju sam zapala i ne dam na sebe.
- Ajde, nemoj se odmah ljutiti. Nisam mislio ništa loše. S tim izgledom, uz malo šminke i pravog menadžera mogla bi osvajati modne piste širom svijeta. Nije ti mjesto u ovoj selendri od grada. Tvoj život trebao bi biti puno bogatiji od ovoga što sad imaš.
- Ne igrajte se sa mnom i ne rugajte mi se! Kakve crne modne piste?!? - pružala sam otpor a u sebi sam već brojila šuškave novčanice. Koliko sam samo puta poželjela pobjeći iz ovog ljigavog grada, pronaći nekakav unosan posao koji me ne bi previše iscrpljivao, a od kojeg bih mogla pristojno živjeti? Stranac čije ime još uvijek nisam znala, ubacio mi je bubu u uho i bila sam spremna saslušati njegove ideje, iako sam se i dalje pravila potpuno hladna i nezainteresirana. Imao je plan. Nije me slučajno pozvao sa sobom i nije me bez razloga kupio sendvičem. Neugledna, neuredna i otrcane odjeće sigurno nisam bila partija za ugodno dopodnevno ćaskanje u parku. Čovjek njegovog kalibra mogao je u ovim trenucima uživati u društvu nekoga njemu doraslijeg.
Zašto je izabrao baš mene?