Njegov Lični Asistent ✒ 🔛🔛🔛 🆕️

#Uvod

Ležim na sunčanoj zelenoj livadi punoj šarenog cvijeća i gledam u vedro nebo i oblake na njemu, dok mi miris pokošene trave i blagi miris šumske zemlje ispunjava nosnice. Tako sam sretna, tako opuštena i zadovoljna. 

Nebo kao da razumije moje raspoloženje, oblaci mi se smiješe i mašu mi pozivajući me sebi. 

Da barem mogu da letim pa da od neba napravim svoje malo igralište. Skakutala bi od oblačića do oblačića igrajući se na vjetru i uživajući u njihovoj mekoći.

Silueta visokog muškarca se pojavljuje iznad mene, pruža mi ubranu crvenu ružu a ja se borim sa suncem da vidim njegovo lice.
Visok je, široka ramena, snažan vrat i velike mišićave ruke, ali lice..lice mu ne vidim.

Bip bip bip bipppp

Zaglušujući alarm mi prekida san prije nego uspijem vidjeti muškarca koji mi pruža ružu. Ne otvarajući oči ugasim alarm i okrenem se na drugu stranu sa namjerom da se vratim svom misterioznom muškarcu i toj prelijepoj livadi na suncu.

"Anamarija ustaj!! Zakasnit ćeš na posao, ajde djevojko." -Čujem cimerkin glas kako me doziva.

"Aajjj Melisa pusti me još malo molim te, baš sam lijepo sanjala."

"Žao mi je što moram da ti prekidam san, ali već je pola osam. Ako planiraš da zadržiš svoj novi posao toplo ti preporučujem da odmah, ali iste sekunde ustaš iz tog kreveta i uputiš se prema firmi."

"Pola osam, šališ se!!!" -Vrisnem i skočim sa kreveta.

"Ne, nažalost."

"Ajme meni gotova sam, gotova.." - Trčeći iz sobe uletim u kupatilo pod tuš. 

Nema vruće vode. Mrzim svoj život, kažem sama sebi prije nego se na brzinu istuširam hladnom vodom i izađem iz kupatila kako bi se spremila za posao. Brzo se obučem, obavim ličnu higenu, nanesem na lice ono što ja zovem šminkom, a moje prijateljice dječijim setom za igranje. 

Kremu u boji da dobijem malo tena na licu koje je inače bijelo kao kreč zajedno sa ostatkom tijela. Malo maskare, rumenila, labelo i to je to.
Sve to završim za pet minuta, zgrabim torbu, telefon i tablet pa izletim iz sobe.

"Doručak je spreman. Dođi da jedeš." -Melisa me pozove iz kuhinje.

"Ja bi ali nemam vremena, već puno kasnim." -Viknem joj iz hodnika.

"Dobro onda jedi na poslu, samo nemoj opet da zaboraviš."

"Hoću ne brini, ti nazovi majstora za bojler."

"Zar opet?"

"Da, opet."

"Ovo je treći kvar u ovom mjeseci, ne vjerujem, pa ovdje više ne može da se živi. Danas kad se vratiš sa posla moramo da pričamo i da tražimo novi stan."

"Da baš, a sa kojim parama?"

"Pa dobro unaprijeđena si, valjda će ti taj tvoj bogati zgodni šef da da povišicu."

"Ne znam, nismo razgovarali o plati. I ja se nadam da hoće, jer sa ovoliko malo novca ja stvarno ne znam kako ću preživjeti dalje."

"Ja sljedeći mjesec treba da dobijem zaostali regres pa i na to možemo da računamo, a bogami će i Dijana nešto da radi sa sebe."

"Dobro Mely, dobro. Ne brini se riješit ćemo." -Poljubila sam je, zgrabila jednu od njenih domaćih krofni sa tanjura, koje ona pravi najbolje na svijetu i požurila na posao.

Ovo je treći mjesec kako sam u novo gradu, meni još uvijek nepoznatom i stranom New Yorku. Došla sam ovamo zbog novog, zapravo starog posla, ali nove pozicije.