Njegov Lični Asistent ✒ 🔛🔛🔛 🆕️

2#Anamarija

- Dobro jutro, vrijedni narode. Kako ste mi danas? -Čujem Majkla iz hodnika kako pozdravlja kolege i vidim da se uputio prema kancelariji gospodina Artura.

- Dobro jutro. -Pozdravim ga.

- Jutro lijepa damo, jeste li za ples? -Elegantno prilazi i pruža mi ruku koju rado prihvatim.

Majkl nije nimalo sličan Arthuru i ja sam to voljela kod njega. On je jako vesela i pozitivna osoba koja gdje god da se pojavi širi veselje i pozitivnu energiju. Svojim savršenim osmijehom u stanju je svakome popraviti dan. Ne znam kako to radi, ali i ja se uvijek nasmiješim kad god ga pogledam bez obzira kakvog sam raspoloženja u tom momentu.

Svega je par centimetara viši od mene ali ipak jako zgodan. Njegovo čvrsto tijelo, široka ramena, jake ruke i vrat činile su vraški zgodnog muškarca. Jaka vilica uvijek prekrivena bradom barem onom od par dana, plave oči i nemirna svijetlo smeđa kosa koja je padala preko njegovog visokog čela. Imao je najslađi i najljepšim osmijehom kojeg ste ikada vidjeli sa prelijepim usnama i lijepim bijelim biserima od zuba koji su kod njega gotovo uvijek vidljivi osim kad spava jer mislim da jedino tad drži usta zatvorena. Većina žena u firmi bila je zaljubljena u njega, a zbog njegove harizme i blage naravi voljeli su ga i muškarci. Voljela sam ga i ja, ali kao osobu jer Majkl je zaista jedna divna osoba, sjajan šef i prijatelj.

Za razliku od Artura koji je uvijek bio u odjelima i svečano obučen, Majkl je većinom nosio ležernije i vjerujem dosta udobnije kombinacije. Iako mi je bio šef bili smo u jako dobrim odnosima i često mi se znao obraćati kao jako dobroj prikateljici koju poznaje godinama. Uprkos njegovoj ljubaznosti i prijateljskom stavu ja se ipak nisam usuđivala da vjerujem u to, znala sam svoje mjesto i držala sam se na distanci koliko je to bilo moguće sa ovim čovjekom. Jer Majkl i Artur jesu naizgled dvije potpuno različite osobe i fizički i psihički, ali najbolji su prijatelji još od djetinjstva.

Pružila sam mu ruku, a on me povukao sa stolice i plesali smo u ritmu neke zamišljene muzike, a zaim me nježno zavrtio i vratio u stolicu.

- Ohh hvala vam gospodine Albeniz. -Zahvalila sam se.

- Moje je zadovoljstvo. -Naklonio se i poljubio mi ruku, na što sam se ja smijuljila kao zaljubljena šiparica.

- Došli ste kod gospodina Artura?

- Da gdje je ta sotona danas? Je li opet ljut?

- Ne, ne bih rekla. Gospodin je u sobi sa mlađim gospodinom Majkijem.

- Ohoo znači Majki je ovdje. Kakvog li čuda?

- Da vas najavim?

- Ne treba ljepotice, ja ću da ih iznenadim.

- Uredu gospodine.

- Anamarija!

- Molim gospodine.

- Tako lijepoj djevojci ne pristaje da bude tako formalna sa mnom. Činiš me da se osjećam staro, molim te.

-Uredu, izvinjavam se. -Rekla sam po tko zna koji put na tu temu i nasmiješila mu se. 

Prihvatio je to klimajući glavom mada smo oboje znali da ću opet sutra da se vratim na gospodine Albeniz. Šta ću kad se nisam mogla oduprijeti tome, već sam se navikla, a i morala sam da držim distancu kako me to u budućnosti ne bi koštalo posla.
Drugi to ne shvataju, ali meni je ovaj posao sve što imam i ni pod koju cijenu ne smijem ga izgubiti.

Artur

Pogledaj samo taj osmijeh! Nikada se ne smiješi tako kada sam ja u blizini. Oko mene je uvijek ozbiljna i strogo profesionalna i kad se smiješi to nije taj osmijeh kao sad.