Miss runaway • h.s

P R V I D I O

Iskreno,moj život nikada nije bio savršen.Nikada se nisam mogla pouzdati u prijatelje,ali sam se s određenim vremenom na to i navikla.Navikla sam se da nikom ne mogu vjerovati s mojim tajnama i strahovima,to je bilo u redu,jer sam tada znala da me moja obitelj podržava u svemu.
Što god bih ja napravila,oni bi pomogli ispraviti.Kako su godine išle,i to se polako počelo mijenjati.Napunila sam šesnaest godina kad se sve uništilo.Zaljubila sam se,u nekog,koga nikada neću imati,koga nikada neću biti u mogućnosti zagrliti,poljubiti,ili ostvariti bilo kakav kontakt s njim.Bilo je teško,ali ovaj put su mi roditelji okrenuli leđa,tvrdili su da se trebam uozbiljit i prestati cmoljiti oko dečka.Naravno da su bili u pravu,uvijek.Moj brat je kroz to sve prošao i napokon je postao sretan,sve dok jednog dana nije uspio potisnuti tugu sa strane,i ubio se.Tek tako,je oduzeo sebi život,a ujedno i meni.Voljela sam svog brata,ali sam ga i mrzila zbog onog u šta se moj život pretvorio.Mama je počela svake večeri izlaziti u grad,opijati se,tata ju je ostavio i otišao,nakon čega je sve postalo još gore.U školi sam se počela pojavljivati s masnicama,ogrebotinama i ožiljcima.Samo sam čekala da sve prođe,brojala dane,ali ništa mi nije uspjevalo.Vrijeme kao da je stalo.Godina je prošla,a sve se nastavilo.Svaku sam večer do kasno učila,kako bih mogla jedini san koji mi je preostao ostvariti.Mamu sam sve manje viđala,otišla bi rano ujutro i u pola noći se vraćala kući,nije ju više bilo briga za mene.To me boljelo,ali nisam imala izbora,nego nastaviti kako je.Odjednom je mama prestala izlaziti,i provodila je više vremena kod kuće,što je značilo,da ću ponovno nakupiti ozljeda.

24.12.

Sjedim za starim stolom u svojoj sobi,badnjak je,ujedno i dan pred moj rođendan,a ja sam sama.Razmišljala sam o tome da odem kod strica iako ga nisam vidjela od malena,ali znam da to nebi dobro završilo zbog mame.Iz mirnog me razmišljanja probudio zvuk zatvaranja ulaznih vrata.Došla je.
"Smeće jedno,gdje se skrivaš?" - vrištala je dozivajući me 
"G-Gore sam,u sobi" - odgovorila sam joj polako,jer znam da ako povisim ton za barem sitnu oktavu,gotova sam.Čula sam njezine teške korake koji su se vukli uz stepenice,naglo je otvorila vrata moje sobe,gledajući me ubitačnim pogledom.Oči su joj bile krvave,kosa rašćupana,smrdila je po cigaretama i alkoholu.
"Daj mi ušteđevinu,Josh treba u kockarnicu" - šmrcnula je,odmjeravajući me kako još uvijek mirno sjedim na mjestu ne pomičući se.Ovaj put to nije bilo iz straha,nego iz ljutnje i razočaranja.
"Ne dam,moje je" - ustala sam se odlučno,vilica mi je bila stisnuta,i ovaj put sam se odlučila da je dosta njezinog terora.
"Nezahvalnice drska.Što će tebi taj novac?Sve dok si pod mojim krovom,taj novac je moj.Čuješ me?Moj!" - uhvatila me za kosu i šutala svojim lakiranim štiklama.Bol je bila nepodnošljiva.Gora nego prije.Iako nije bila bol ono što me držalo na podu,tako slabu,nego njezine riječi.
"Mrzim te! Ti glupo derište,žalim što sam te rodila,svinjo debela.Gadiš mi se.Da bar te nema!" - voljela bih da sam svoje suze uspjela zadržati,ali nažalost nisam.Znala je da me njezine riječi slome,da od njih gubim snagu,hrabrost i volju.Riječi su bile gore nego prije.Nakon par minuta,prestala je sa svime,gurnula me od pod i promrmljala "Imaš dvadeset minuta da siđeš dolje s novcem kojeg ćeš predati meni,i svojim koferom,odlaziš" - nakon toga je izašla i zalupila vratima.Trebalo mi je pet minuta da se saberem i shvatim da ovako više ne mogu.Zaključala sam sobu,skinula odječu,otišla se otiširati,jer me tuširanje uvijek razbistri i pomogne mi donjeti pravu odluku.Ovaj put je to bio bijeg.Nešto o čemu razmišljam tako dugo,ali nikada se nisam usudila napraviti.Istrčala sam iz tuš kabine,izvukla kofer i počela trpati odječu za zimu,pulovere,jakne,kape,hlače,veste,ručnike i deke.Pojurila sam uzeti kozmetiku,koju sam također stavila u kofer.Iz ormara sam izvukla kutijicu koja se dugo tamo skrivala.Iako nisam ni sanjala da će mi trebati za ovo,nisam mogla nikud bez nje.Sa stola sam pokupila novčanik,u koji sam utrpala dio ušteđevine,a ostatak sakrila u kofer.Putovnicu,novčanik,bocu s vodom,đepni nožić i vrećicu čipsa sam ubacila u manju torbicu.Iz ormara sam uzela crne uske hlače,bijelu čupavu majicu dugih rukava i crne čizme koje su se nalazile na dnu ormara.Nabacila sam kapu i šal,pokupila kofer i s manjom se torbom na ramenu zaputila do prozora.Nije baš toliko visoko...
Spustila sam polako kofer,nakon čega sam i ja skočila.Hvala Bogu na karate treninzima kad sam bila mlađa.Uhvatila sam ručku kofera,podigla kofer i trčala,i trčala,i trčala.Kad sam se napokon udaljila od malenog susjedstva u kojem sam odrasla i stigla u grad,naišla sam na taxi, u koji sam ušla dok je vozač spremao moj kofer u gepek.
"Do gdje vas vozim,gospođice?" - pitao me stariji vozač
"Do kolodvora" - samouvjereno sam se nasmješila,ili barem pokušala.Vožnju sam provela u tišini,razmišljajući gdje bih mogla otputovati.Kod bake?Ne,ona ne zna što se događa.Kod uje? Pre blizu. Kod strica Paula?Savršeno.On zna o čemu se radi,odrasla sam uz njega,i bio je uz mene kad je moj brat Evan umro,sve dok Paula mama nije oterala,a i zbog posla je morao otići iz Italije.On radi kao zaštitar,barem mislim.Nismo se dugo čuli.
"Gospođice,stigli smo" - toplo se nasmijao vozač taxi-a i izašao da mi dokuči kofer iz gepeka
"Hvala vam" - klimnuo je glavom dok sam mu pružala novac.Izašla sam ispred kolodvora s koferom u ruci i uputila se unutra,prema mjestu gdje se kupuju karte.
"Dobra večer,jednu kartu vlakom do Londona" - pogledala sam s nadom u očima prema mlađoj curi koja prodaje karte.
"Ime i prezime,i jeste li punoljetni?" - upitala me.Nisam.I što sad?Natrag kući?Nema šanse.
"Neora Higgins,i ne nisam.U ponoć ću biti." - otpuhnula sam,znajuči da je sad gotovo.Međutim,djevojka je pogledala iza mene,gdje se moglo vidjeti da je kolodvor skoro potpuno prazan,s obzirom da je badnjak.Pogledala je na sat s osmijehom na licu,brzo tipkajući na kompjuter ispred nje.
"Eh pa Neo,imaš sreće.Kartu ću ti sada prodati,a sat poslje ponoći ima vlak za London,tada te neće moći zaustaviti i vratiti ovdje" - blago se nasmijala prema meni,a meni kao da je kamen pao sa srca.
"Puno Vam hvala,nemate pojma koliko ste mi upravo pomogli" - pogledala sam ju sa suznim očima
"ŠŠŠ,ništa to.Ajde sad,evo ti karta,i idi se sakrij u jedan od wc-a,policajci znaju biti ovdje stalno.Doći ću po tebe u ponoć i pet minuta" - pružila sam joj novac,okrećući se oko sebe,tražeći neki znak opasnosti.Nakon što mi je predala kartu i vratila kusur,uputila sam se s koferom i torbom prema wcu,gdje sam se zaključala u jednoj kabini,i na moje veliko čuđenje,zaspala.
Nakon nekog vremena,čula sam korake nakon čega sam se naglo trgnula iz mog sna i uznemireno se počela tresti od straha.
"Neo?Jesi tu?Ja sam,rekla sam da ću doći po tebe." - začuo se meki glas cure s blagajne,koja mi je prodala kartu,i toliko pomogla.
"Tu sam" - prošaptala sam otvarajući vrata,i u sljedećoj sam se sekundi našla u njezinom zagrljaju.
"Sretan rođendan,I sretan Božić Neo,oprosti što kasnim,ali moramo požuriti da stigneš na vlak" - brzo je izgovorila.Nisam se ni snašla,a ona je već vukla mene da jednu ruku,noseći moju torbu i kofer u drugoj.Hodale smo dok nismo izašle jedan hodnik,pored kojeg su se odmah nalazile tračnice i vlak koji je tek stigao.Pitam se jesu li svi vlakovi ovako moderni u Italiji.
"Hvala na svemu,Avery,stvarno ne znam što bih bez tebe" - nasmješila se i pružila mi papirić s brojem,pretpostavljam njezinim,nakon čega me povukla u topli zagrljaj.
"Ako ikad nešto trebaš,zovi me.A sad brzo u vlak,prije nego krene bez tebe." - mahnula sam joj i ušla u vlak zauzimajući mjesto u kupeu čiji je prozor gledao na hodnik na kojem sam ostavila Avery.Spustila sam stvari,zaključala kupe i spustila roletnu na vratima kupea.Sjela sam na sjedalo do prozora,skopčala pojas,nakon čega sam na razglas čula glas koji je govorio robotski : Putnici,nadam se da ćete uživati na putu do Londona s nama,vežite pojase radi vaše sigurnosti.Ugodna vožnja!
Čula sam zvuk zatvaranja vrata vlaka nakon čega je vlak polako krenuo.A ja sam sa mahala Avery na prozor i slala zračne puse,sve dok ju nisam izgubila iz vida,jer je vlak nastavio put kroz mračni tunel.
Sretan mi put!
I Božić!
I osamnaesti rođendan!
Nadam se da će sve biti u redu....

Autorova bilješka:

Bok svima! Ja sam autor ove priče i žao mi je što je prvi nastavak kratak,ali nisam željela žuriti s radnjom,kako bi priča bila što duža.
Sorry guys :/
Sutra valjda nastavak,možda i večeras,vidjet ću već
Xox