¤followed¤

1.dio

Hanah's POV.

Zamislite da imate dvije kutije. Jednu crnu, a drugu bijelu. Kada ste sretni otvorite bijelu kutiju, a kada vam bas nista nejde od ruke, otvorite crnu kutiju. Sigurno vas zanima sto se nalazi u kutijama..U obje je papiric na kojem pise:,,Sve ce to proci."

Tako se i ja osjecam, samo sto ja nemam bijelu kutiju.

,,Hanah!-zacula sam glas koji dolazi iz kuhinje-jesi li napisala zadacu?"

Naravno, bila je to moja majka koja je,cim sam ja prsom krocila u nasu veliku kucu od koje me i onako prolazila jeza, najvise razmisljala o skoli i mojoj buducnosti, umijesto da se brine za svoju koja je i tako skoro dotakla dno. Ne sjecam se kada me zadnji put pitala kako sam. Jednostavno nije marila za to, samo se uvijek opterecivala time sto sam ja naucila i koju cu ocjenu dobiti. Bila sam odlikasica te nisam imala bas neki drustveni zivot. Imala sam najbolju prijateljicu Lucy koja mi je bila kao sestra te oduvijek najveca podrska. Voljela sam ici kod nje jer sam se tamo uvijek osjecala kao kod kuce. Barem onakve kakva bi trebala biti. Jednog dana poslije skole Lucy me nije mogla pratiti do kuce jer je isla oftamologu te sam,htijela to ili ne htijela, morala krenuti sama. Dok sam

tako koracala imala sam osjecaj kao da me netko prati no kada sam se okrenula, nije bilo nikoga, svejedno sam pozurila. Cinilo mi se kao da sam odabrala najduzi put, te kao da sam hodala najsporije sto sam mogla, usprkos zurbi. Kada sam dosla kuci jos me pratio taj osjecaj pa sam rekla mami za to. Ona mi je rekla da se tako i ona ponekad osjeca no da to nije nista te zasto bi me netko pratio kad nisam nesto pretjerano lijepa ni pametna.,, Hvala ti na pomoci.." rekla sam sarkasticno i legla na svoj krevet.Tada sam zacula zvono mobitela. Otrcala sam dolje, po stepenicama da se javim. Bila je to Lucy. Rekla je da je vidjela nekog covijeka kako se mota ono nase kuce. Ponislila sam:,,zasto bi oni mene pratili?Zar im je moj jadan zivot tako zanimljiv?Ma sigurno je cekao nekoga. Zasto bi mene spijunirao?"Samo sam je zamolila da sto prije dodje jer sam se osjecala usamljeno, po tko zna koji put. Isla sam pogledati kroz svoj prozor da vidim sali li se ona samnom. No kada sam malo bolje pogledala kroz prozor vidjela sam covjela ispred kuce. Kada je shvatio da gledam, otrcao je u sumu nedaleko od moje kuce,te mu se trag nakon nekoliko metara izgubio. Spustila sam rolete i navukla zastore te se sakrila u najtamniji kutak nase kuce: u podrum. Uzela sam vilicu i sakrila se ispod starog kreveta koji je ondije stajao zasigurno nekoliko godina. Ubrzo sam zacula korake. Prepala sam se. Cula sam vrisak. To je bila Lucy. Nije joj se nista dogodilo. Hvala Bogu.Vidjela je da nesto sjaji ispod kauca te se sagnula da pogleda sto je to.Uplasila se kada je vidjela noz te vrisnula.Izasla sam van u panici i ugledala je. Cvrsto me zagrlila.Moja majka bila je na burzi bezuspjesno

trazeci posao. Nije mu se vise ni nadala. Otac je poginuo u ratu . Imao je dobar zivot i dobro se skrbio za nas no otkad njega nema mama je opsljednuta mojom buducnosti samo da dobro prodjem u zivotu i ne zamjeram joj .Nismo znale sto napraviti. Ponovo mi je zazvonio mobitel.Bio je to nepoznat broj. Nismo se javljale zbog svog straha i panike, no nakom 12 propustenih poziva javile smo se.Neki grub glas rekao nam je:,,Neki ljudi te prate. I Lucy je upletena." Samo sam poklopila slusalicu i izbezumljeno razmisljala dugo..dugo vremena..cinilo se kao vijecnost. Lucy me pitala sto mi je no ja nisam znala sto reci.Nisam mogla.Bio je to doista velik sok uzeci u obzir da me netko slijedi i ocito zna sve o meni. Zanimalo me tko je taj covijek, a sama pomisao na to da ih je mozda vise od 10 zadavala mi je glavobolje. Napokon sam dosla k sebi nakon 4 sata uz pomoc 3 tablete za smirenje koje je Lucy nasla u tatinoj staroj kutiji sa lijekovima. Rekla sam joj sto se dogodilo. Pravila se kao da to nije tako strasno no vidjelo joj se u ocima da se boji.Da se boji za vlastiti zivot.

2 tjedna poslije

Jos nas je pratio onaj osjecaj. Svaki dan. Svaki sat. Svake minute i svake sekunde. Kada sam dosla kuci na sekretarici me docekala poruka:"Danas u 15 u kaficu 'San faroo'. Zelite li pobjeci iz grada te se time spasiti i prezivjeti, doci cete." Bilo je vec 14.43 te nisam imala vremena nista objasnjavati Lucy, samo sam joj javila da pozuri te da se odmah nadjemo ispred zalogajnice. Zurno sam obula supre, navukla plavu vestu i krenula. Put se cinio duzi nego inace, a najgore od svega je bilo to sto sam se ovaj put bojala. Inace se ne bojim takvih stvari. Neznam sto mi je uopce bilo da sam pristala doci. Sada su mi svakakve misli prolazile glavom. Sto ako nas zatvori negdje i vise nikad ne vidimo vise od bijelih zidova? Sto ako nas ubiju? Sto ako nas muce i ikad vise ne vidimo svijetlo dana? Sto ako.. Lucy! Sada je prekasno za razmisljanje, ona je vec ovdije.

Lucy's POV.

"Sto je bilo tako vazno? Prala sam kosu te sam sada svoju higijenu obavila na pola!"

"Nemam ti vremena nista objasnjavati-rekla je-samo ti mogu reci da ima veze sa onim pozivom."

Nisam bila presretna u vezi toga. Bojala sam se..no, tko nebi. Ustvari bila sam prestravljena. Neznam kako li je samo mogla pristati na neku takvu glupost. Neznam ni kamo idemo uopce.. "Sto mi radimo upravo?"-upitala sam je zadihanim glasom. "Nalazimo se sa covijekom koji nam je rekao da netko zeli nesto nase i da nas zbog toga prati."" Sada se nalazimo sa covijekom koji nas moze negdje zatvoriti ili jos gore ubiti?!" "Ne znam. Samo znam da nesto nije u redu. Uvijek mozemo pobjeci." To je vjerojatno bila najgluplja stvar koju je ikad rekla. Obadvije smo znale da nemozemo. Sada je gotovo. Uocila sam da Hanah usporava. I to kod kafica 'San faroo'

Ondije su se nalazile najvece pijanice, alkoholicari te nabildani muskarci sa 1000 tetovaza. Zasto Hanah?

Hanah's POV.

Ne znam zasto uopce znam gdje se nalazi ovaj bar. Pun je starih usjedilica koje neznaju kamo ce pa od dosade piju. Odmah na ulazu nas je docekao konobar koji mi je pruzio papiric i rekao da mi je ovo ostavio Harry. Nije stigao ni dovrsiti recenicu kada mu je Lucy istrgnula papiric iz ruke:

"Oprostite sto vas nisam mogao pricekati, iskrsnulo mi je nesto. Uzmite taxi i dodjite u ulicu Franca Vodusiica 118.
lH"

Neznamo ni gdje se ta ulica nalazi a kamo li da cemo ici tamo. Malo sam pogledala ulicom te uocila taxi. Potrubio je. Znatizelja je bila veca..Povukla sam Lucy za rukav te smo usle u taj taxi. Cim smo usle vozac je upitao:"Franca Voduiica 118?"