Od malena je crtala likove koji postaju stvarnost, no onog dana kada nacrta slavensku božicu zime i smrti njezin život se potpuno preokreće.
Kada najveće noćne more postanu istina, Svjetlana će saznati priču o svom istinskom porijeklu. Što će se dog...
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
Širom raširenih očiju sada sam gledala u Moranin veliki osmijeh i tamne dubine očiju koje su trijumfirale nad mojim ponovnim porazom. Čula sam Jarilov glas kako odjekuje u daljini, zvučavši kao da je na nekom vlažnom, mračnom mjestu.
"Oprosti mi. "
Uz ratnički poklik koji sam zamislila u svojoj glavi, uz svu svoju snagu sklonila sam njezine kandže sa sebe, te potrčala najbrže što mogu, ne obazirajući se na buku auta čije me iritirajuće trubljenje pratilo u daljini mog uma. Zaključala sam sva racionalna razmišljanja daleko, u zapostavljenom kutku svog uma i dopustila da moju pojavu ovije ludilo, baš kao snijeg zelene ravnine. U jednom trenutku zatekla sam sebe kako bespomoćno i bijesno klečim na hladnom bjelilu usred osamljenog parka dok se čulo samo škripanje ljuljački koje je gurao vjetar i beskrajno, neprepoznatljivo vikanje koje je izlazilo iz mojih usta u nekoj drugoj, potpuno sličnoj, ali nestvarnoj realnosti.
Više mi nema pomoći. Jarilo je bio moja zadnja nada, a sada se nalazio u Moraninim izopačenim rukama. Ona je jačala, a ja sam slabila, ionako bez ikakvih saveznika koje bih mogla pridobiti.
U daljini sam zamučenih očiju promatrala crnu izmaglicu kako se kovitla iz snijega, postupno i divlje se povećavajući poput malog uragana no ne mičući se s mjesta od kojeg se i stvorio. U sljedećem trenutku ugledala sam poznate, hladne oči toliko nalik mojima kako gledaju ravno u mene, bezizražajno i neobećavajuće, a kada skrenem pogled prema dolje ugledam njegovu cijelu strahovito visoku pojavu kao iz strašne bajke obučenu u crne hlače i crni sako sa srebrnim gumbima dok mu je kraj istoga za polovinu veći titrao na hladnom vjetru poput niskog plašta. Nakon nekoliko sekundi još uvijek djelomično prekriven crnom izmaglicom stvorio se ispred mene pruživši mi svoju blijedu ruku dajući utisak da neće dugo čekati dok razmislim o toj ponudi koja nije imala objašnjenje. Očajna kakva sam bila, utisnula sam svoju toplu ruku u njegovu ledenu i već sljedećeg trenutka magla se ovila oko mene i progutala me svojom beskrajnom tamom.
Sljedećeg trenutka više se nisam nalazila na istom mjestu. Sve oko mene bilo je mračno i vlažno, jedini izvor svjetlosti bila je slabašna vatra u velikom kaminu i odsjaj nekog zlaćanog pića koji se nalazio u istoj onoj ruci koju sam primila prije nekoliko sekundi. Kao u filmovima, muškarac je sjedio u crnoj kožnoj fotelji, dalekog, blago namrštenog pogleda, jedne ruke položene na rub naslonjača, a druga u kojoj je imao piće visjela je u zraku. Jedna noga nalazila se na kamenom tlu, a druga prekrižena u muškom, ležernom stilu. Istovremeno je izgledao dosta starije, no tom izgledu kontriralo je savršeno besprijekorno lice bez ijedne bore. Baš poput Peruna. Ja sam bila na drugom kraju prostorije, a kada sam pogledom prešla po prostoriji shvatila sam da sam ovdje već bila.
"Ti si Veles, zar ne?"Ni najmanje ga nije iznenadio moj način govora, zbog čega sam pretpostavila da mu je Jarilo pričao o meni. Pitala sam se je li nakon svega dopustio bogu proljeća ponovni dolazak, ili me previše mrzio za takvo nešto?
"Jesam. "Djelovao je samouvjereno dok se bolno sporo ustajao ostavljajući piće po strani. Djelovao mi je poput zmije zbog svojih kretnji i načina govora, no to me nije ni najmanje čudilo budući da jest djelom zmija.
