Opet su stranice crne kronike bile zatrpane obiteljskim nasiljem. Ukratko: mladi par, troje djece, imali problema, ona s djecom zbrisala roditeljima, on dobio zabranu prilaska zbog nasilja, došao joj na vrata i upucao je, onda je upucao sebe. On ostao odmah mrtav, ona umrla pred očima ljudi iz hitne pomoći. Usput, to su joj bili kolege, i ona je radila u hitnoj.
Djeca su dok se sve događalo bila s bakom na katu iste te kuće.
Jeste pažljivo pročitali? Jeste. Dobro. Dakle, šta sve tu nije u redu?
1. Tip je imao zabranu prilaska! A ipak se usudio prići. Zašto? Odgovor je jednostavan: zato što ga baš briga za tu zabranu, tko mu šta može, neće njemu netko tamo određivati kamo on smije ići. Inače te zabrane prilaska gotovo ničemu ne služe jer su kazne, ako ih uopće bude, smiješno male, novčane. Prekršitelje ne strpaju u pritvor.
2. Tip je imao zabranu prilaska jer je nasilnik! A ipak je imao oružje, nemam pojma je li pištolj ili šta, ali definitivno neko vatreno oružje. Dakle, netko tko je dokazani nasilnik i dalje ima oružje kojim takav nasilan može nekoga upucati. Ma bravo, državo moja!
3. Tip ju je ubio u kući njezinih roditelja, kamo se slonila sa djecom. Imali su kuću u nekom mjestu pored, i to, pretpostavljam, kuću koju su zajedno gradili, uređivali, kupili... šta god, ali je na kraju ona s djecom morala zbrisati iz te kuće, a ne on. On je lijepo ostao u njihovom zajedničkom domu, a ona je morala bježati i stvarati si negdje novi dom. A on je nasilnik, nije ona. No, njemu je i dalje ostala na raspolaganju zajednička imovina, a ona je život gradila ispočetka. I to s troje djece! Sustav je tako efikasan da žrtva mora sve ostaviti i pobjeći, ne ostaje nasilnik bez krova nad glavom.
Znam da je svakome tko ovo pročita žao žrtve, no mnogi od vas si pritom misle: pa šta je k vragu radila tako dugo s takvim tipom i još rodila troje djece? Šta nije prije vidjela kakav je i zbrisala?
Hm, da. I ja bih prije nekog vremena isto to pomislila, no onda sam se malo dublje udubila u cijelu tu problematiku obiteljskog nasilja, nasilnika i žrtava. I otkrila hektolitre tople vode, koju su svi oni koji se bave žrtvama otkrili već odavno.
Nije svaki nasilnik to od početka, neki puknu u nekom trenutku, a prije toga su se godinama uspješno skrivali i glumili.
Neki suptilno grade emotivnu i egzistencijalnu ovisnost žrtve o njima pa fizičko maltretiranje počne tek kad postanu uvjereni da ona nema drugog izbora nego ostati i trpjeti.
Nasilnici godinama uporno ubijaju u žrtvi svako samopoštovanje dok ona ne počne vjerovati kako bolje niti ne zaslužuje.
Neke su žrtve uvjerene da su svi njegovi ispadi samo izljevi njegove prevelike i prejake ljubavi koju im on tako iskazuje.
Neke su žrtve uvjerene da će ga njihova duboka ljubav kad-tad izliječiti od nasilja, posebno kad on svaki put nakon što ih je udario ili prebio obeća da neće nikad više. A još ako im donese i cvijeće...
Neke žrtve ostaju zbog djece i uvjeravaju se kako je djeci bolje dok imaju i mamu i tatu, ma kakav taj tata bio.
Neke bi pobjegle, ali ih je strah jer im prijeti da će ih pronaći gdje god bile i da će tek onda vidjeti šta će im se dogoditi.
Neke, kao žena s početka teksta, odu, poduzmu sve moguće legalne radnje da bi se zaštitile, a na kraju ispadne da ni to nije bilo dovoljno. Ubijena je pogriješila u jednoj stvari: povjerovala mu je da je došao kao pokajnik i da samo želi s njom razgovarati, iako je imao sudsku zabranu pristupa i bilo kakvog kontakta. S takvom pričom je ušao u kuću... I pucao.
Slučaj je u medijima već drugi dan potonuo među nevažne jer je upravo počela predizborna kampanja, a i koronavirus se opet širi. O troje djece koji su ostali bez roditelja sad će se pobrinuti sustav.
