GREAT UNKNOWN

" Šta radiš u tami curice"

Zalupam najače što mogu vratima dok još uvijek čujem  ljutiti glas svoje majke.

Nasmrštim se , dok ubrzavam svoje korake u želji da se skolnim što dalje od ove kuće i ovih ljudi.

Hoće li ovo ikada prestati??

Hoće li mojim roditeljima ikada biti važniji život njihove ćerke od njihovog posla i ugleda???
Čitav svoj život igram po njihovim pravilima jer nedo bog da se nekako osramotimo.
Šta bi drugi rekli o nama?!
Dosta mi je više toga!!
Dosta mi je brige o tome šta će drugi ljudi  reći za mene.
Ne mogu više!!!!!!.

Hoće li mene neko  nekada pitati kako je meni,  šta ja želim ??

Slušala sam ih, jesam! Radila sam sve kako su mi govorili , pokušavala sam im  biti što bolja  ćerka , iako su oni bili loši roditelji  ali ovo što traže od mene je nemoguće.

Udaja za potpuno ne poznatog čovjeka jer bi nas to moglo odvesti u bolju"financijsku" budućnost kako moja mama kaže  je jednostavno PREVIŠE.

Čak sam upisala i fakultet koji su oni željeli.
Sve svoje želje i nade ,zakopala sam kako bi njima bila savršena ćerka.
Sve sam uradila za njih .
SVE!!
A kako oni to meni vraćaju....

Ne razumijem zbog kojeg razloga se ophode tako prema svojoj jedinoj kćerci.

Zar im ja ne bi trebala biti najvažnija?
Zar im glavni cilj ne bi trebao biti ja i moja budućnost , a ne jedan komad papira.

Razgledam malo oko sebe te shvatim da se nalazim blizu plaže.
Progutam kneglu te se obgrlim rukama.

Od kad su počeli moji problemi u porodici imala sam želju da pobjegnem negdje.
Daleko od svih.
Da započnem svoj život , bez drugih ljudi koji mi naređuju sta trebam da radim.

Skinem patike , te zakoračim na mekani pjesak.
Udahnem duboko.
Ovo mi  je definitivno potrebno.
Jedina terapija i mjesto na kojem mogu odmoriti svoju dušu na kratko vrijrme.
Miris mora i osvježavajući vazduh.
Pogledam prema moru i jedino što sam mogla vidjeti bila je tama.
Danas je bilo oblačno.
Na nebu nije bilo sjajnih zvijezda da uljepšavaju tamu.

Jedini zraci svjetlosti dolazilili su od uločnih lampi , koje su bile nekoliko metara udaljene od plaže.

Progutam kneglu te zatvorim oči uživajući u tami.
Tama!
Mnogi je se boje ali ja je u zadnje vrijeme sve više i više volim.
Možda zato što u ovih nekoliko godina jedini mir nalazim u ovoj tami , i na ovom mjestu.

Po danu moram da izigravam dobru ćerku uglednog biznismena.
A ovo ovdje sam ja...
Prava ja...
Izgubljena ja...

Trgnem se kada začujem nekoliko glasova iza sebe.
Progutam slinu.
Po grubosti glasova , shvatim da su muški.
Pogled mi odluta na moj ručni sat , na kojm je otkucavalo pola 12.

Osjetim kako mi se koža ježi dok pokušavam da progutam kneglu veličine Rusije u svome grlu.

Ne razumijem , do danas niko nikada nije hodao ovom plažom , tačnije rijetko kada bi se bilo koja osoba čak i po danu našla na ovoj plaži.
Većinom zbog toga što je bila jako zabačena i zbog toga što se ne može plivati na ovoj strani obale .
Jaka struja i silne stijene bile su jedan od uzroka ,zbog kojih je ova plaža pusta.

Samim time što sam u ovo doba noći sama na poptuno zabačenom i mračnom mjestu nije dobro.

Bilo ko me može napasti.

Ali nikad nisam imala strah jer kao što sam  već spomenula rijetko kad ljudi dolaze ovdje.

U glavi mi prolaze razne scene koje bi se trenutno mogle odviti ako mi neko od njih priđe.