Sin svog oca

4.7K 115 22
                                    


Živio sam dovoljno dugo da vidim zalazak sunca u većini većih gradova u Europi, ali prekratko da naučim o vrijednosti obitelji, ljubavi neke žene i zajedništvu.

Ja sam lutalica, čovjek bez osjećaja za dom i pripadnost. Moj je život sakrit iza vizira moje kacige i izgubljen na cesti.

Ja putujem i divim se, jednako me raduje buka grada i široke osamljene ceste.

Moja je Barcelona moja krvava rana, boli me svaka njena veličanstvena ulica, govor mojih ljudi, toplina domaćeg sunca. Tu sam izgubio majku, a pronašao oca, u starim spisima, na stranom jeziku.

Ime oca- Helmut Schmidt.
Adresa - Blumenstraße 3, Landkreis Erding u okolici Minhena.

I samo tako spakiram život u ruksak i sjedam na motor, pa krećem u potragu za ocem. Možda mi on razjasni zbog čega sam odustan iz svoje stvarnosti, iz života ljudi koji me vole. Možda će me on razumjeti jednostavno jer smo isti.

O njemu sam znao tek toliko da on nema interesa za mene ili za bilo koga drugog. Moja hladnoća morala je doći iz hladnijih krajeva, iz hladnije krvi koja je kolala mojim venama. Trenutni cilj - Minhen. Nakon toga, što vjetar donese.

Iznenađen se vozim sporednim cestama, malo izvan Minhena, jer zapravo uživam u ljepoti krajolika.

Moj posjet Berlinu bio je vrlo kratak i kišan i nekako sam mislio da je to slika cijele Njemačke. Itekako sam pogriješio jer Bavarska je bila sve samo ne tmurna.

Zelenilo polja i miris ljeta učinili su moj put ugodnim iskustvom i mogao sam zamisliti da se tu zadržim.

Ukoliko i ne pronađem oca, pronaći ću načina da ostanem neko vrijeme.
Nakon nekoliko skretanja sa glavne ceste, našao sam se pred pravim malim Bavarskim dvorcem okruženim zelenim grmovima i cvijećem.

Navigacija je tvrdila da je to adresa mog oca, pa sam sišao s motora rastežući bolne udove. Pješčani parking uz ogromno, u žuto obojano, zdanje imao je samo jedno zauzeto mjesto. Zgodan Audi u vibrantnoj plavoj boji.

Nasmijao sam se. Što očekivati ako ne Audi ili barem Mercedesa. Možda kakvog BMWa. Raskopčam kožnu jaknu i poravnam svoju neukrotivu grivu na glavi, pa krenem popločenom stazom prema visokoj zelenoj ogradi s dvorišnim vratima.

Obrišem znojne dlanove od majicu i shvatim da sam zapravno neobičnp uzbuđen, ali i nervozan. Što ako me otac otpravi? S razlogom nije pitao za mene sve te godine, a napunit ću tridesetu na jesen.

Napokon se osmjelim i pozvonim, a uskoro mi se javi ugodan muški glas iz zvučnika i upita me tko sam.

Zahvalan majci što me je gpdinama slala u školu Njemačkog jezika, nespretno i nesigurno upitam za gospodina Schmidta i kažem da je važno.

Tišina s druge strane ponovno me natjera da obrišem dlanove od majicu, kad se s moje lijeve strane, na prvom katu otvori prozor i prosijedi muškarac me odmjeri.

- Moje ime je Ben. Ben Schmidt. - izustim bez daha, a čovjek problijedi.

Super. Uspio sam te iznenaditi tata. Preokrenem očima na misli u vlastitoj glavi i ostanem stajati pred vratima čak i kada muškarac nestane.

Promotrim dvorište prepuno cvijeća i s malom fontanom u sredini. E pa stari je znao kako lijepo podšišti živicu, osim ako nije imao nekog gastarbajtera da mu trimerom sređuje vrt.

Niz masivno kameno stubište u žurbi se spusti prosijedi čovjek i otvori vrata te me zgrabi za ruku.

- Jesi li ti stvarno Ben? - upita me piljeći strogo u mene svojim malim sivim vodenastim očima.
Izvučem novčanik iz jakne i pokažem mu vozačku.
Promatra je nekoliko sekundi, a onda me povuče zasobom u kuću.

Razasuti snoviWhere stories live. Discover now