Geliofobia

TRECI DIO

"Ria,ne moras dolaziti,stvarno."

"Nisam bas sigurna. 12:30 Mia."

"Aha. Gdje?

"Burger King."

"Ok"-poklopila sam joj. Moja prijateljica Ria smatra da sam u depresiji. Nisam stvarno. Nisam.

Pogledala sam na sat. 8:45. Ustala sam iz kreveta i popila kavu,te se spustila u prizemlje po postu. Bila sam u piđami i ruzicastim papucama. Malenim kljucicem sam otkljucala ormaric i izvukla par kuverti.

Racun za vodu.

Racun za struju.

Godisnja pretplata za casopis.

Pismo.

"PISMO?"

Zadnje pismo koje sam dobila bilo je od Iana prije 5 mjeseci. I sada stoji na stolu,neotvoreno. Znala sam da je oprostajno,a nisam imala snage ga otvoriti. Ali ovo nije bilo isto. Omotnica je bila zuta,a markica je bila zaljepljena na dnu. Imena posiljatelja nije bilo. Cudno. Kako je uopce stiglo do mene? Potrcala sam gore i otvorila ga. Papir pisma je bio ukrasen cvjeticima,a tekst pisma je isao ovako:

'Zasto je Mia presla cestu? Da prijeđe na drugu stranu.'

Glupa sala. Jako glupa. Ali zasto se onda zelim nasmijati? Zelim se smijati i smijati,smjesiti i hihotati. A ne mogu. Hocu samo da ljudi vide da se znam smijati,da sam stvarno sretna. Onako,iskreno,od uha do uha.

Pitala sam se hocu li se ikada vise nasmijati. Hocu li zaboraviti kako se to radi? Hoce li me ikada netko nasmijati tako jako da pobijedim strah? Da vise nikad ne cujem Sapat?

"Nece."
"Nece."
"Nece."

To me ubija. Zapravo,sama sebe ubijam. Isisavam zivot iz sebe. Postajem kostur koji luta svijetom u potrazi za smislom svoga zivota. A ne pronalazim ga.

...

"Ria nisam u depresiji. I tocka."

"Ok. Ajde samo uzmi ovo."-govori i pruza mi kutijicu antidepresiva.

"Ria necu to uzeti."-odgurnula sam joj ruku zvacuci salatu.

"Molim te. Za mene."

"Ne zelim. Ria necu zivjeti na tabletama. Radije cu umrjeti."

"Ne,nisi u depresiji."

Author's notes:

Oke,evo nastavka. Napisala sam ga na brzinu,kratak je znam,moram na misu,zurim se i sutra je skola i ljuta sam i umorna ugh. Nikako nisam zadovoljna nastavkom. Citajte i razveselite me.

Ly:-)