Tajna crnog kaputa

- Draga gospođo Poole...

- Gospođice. - nakašljala se, a zatim ga ispravila svojim teškim britanskim naglaskom koji je još dugo vremena, nakon što je utihnula, odzvanjao zagušljivom prostorijom njene vile, zadržavajući se u zraku dulje od visokog C sviranog na njenom starom, raštimanom i prašnjavom klaviru ili gorkih suza koje je lila do prije pet minuta.

- Gospođice Poole... - detektiv Hodgson prihvatio je njezin ispravak - Žao mi je zbog vašeg gubitka, no moram Vas zamoliti da mi još jednom kažete što se dogodilo.

Pogledala je sredovječnog čovjeka prosijede kose i velikih, okruglih naočala svojim krupnim, nebeskoplavim očima koje su se opet natopile suzama. Uspravivši se, premjestila je rupčić iz lijeve ruke u džep svog crnog kaputa te popravila crni šeširić, a zatim duboko udahnula, stisnula zube i odlučila u svoje misli prizvati sliku one večeri. Crnilo u njenim mislima uskoro su zamijenile slike i događaji kojih se jasno sjećala. Te večeri, mjesec listopad polako je odlazio, a na vrata je pokucao njegov susjed studeni, noseći srp hladnog vremena te debeli kaput i crni šešir na glavi, kao i gospođica Poole. Uredno složene kose u visoku punđu, gospođica - bivša gospođa - Poole hodala je pod zagasitožutim svjetlima uličnih lampi ulicama Bromhama. Hladan povjetarac tjerao ju je da ubrza korak do svoje vile i sklupča se, zamotana pod debelim, ručno šivenim pokrivačem u stari naslonjač pored bijelog, mramornog kamina. Čekajući svog supruga te ispivši svoju šestu čašu dvadeset i pet godina starog, najskupljeg otrova Pappy Van Winklea, produžila je teturavim korakom do prozora, gledajući gustu maglu kako prekriva voćnjake, šumu i travu velikog i raskošnog imanja koje je nekad pripadalo pokojnom gospodinu Pooleu - ocu njenog supruga. Pepeo se u slojevima taložio dnom porculanske pepeljare, dok su prigušena svjetla sobe postajala sve prigušenija, a dim deset opušaka cigareta prekrio cijelu sobu poput magle koja je imanje ovila u bijeli veo misterije. 

Uskoro, sovin huk najavio je početak duge noći, a glasan i oštar zvuk motora otkrio je Bugatti tipa 57 koji se jasno vidio pod snopom svjetlosti proizvedenim od svojih prednjih farova. Gospođica Poole odmah se otrijeznila i oštro pogledala ispred sebe, vidjevši gospođicu Clemens - Farwell obučenu u svoju služavsku odjeću kako u svojim grubim, hrapavim i pohlepnim radničkim rukama iznosi Rembrandtovu Noćnu stražu, pokušavajući se obogatiti. Zaprepaštena, gospođica Poole ispustila je svoju jedanaestu, nedovršenu cigaretu koja se, zajedno sa pepelom iz porculanske pepeljare, našla prosuta preko najfinijeg i najskupljeg, ručno šivanog tepiha sa zlatno uvezenim obrubom. Pretrčavši najmanje četrdeset stepenica velike vile, iz oružarnice je uzela 270 Winchester, napunivši ju trima metcima. Otvorivši velika, grandiozna ulazna vrata, istrčala je, uputivši se prema stražnjem dvorištu koje je izgledalo sablasnije no s prozora iza stakla u njena četiri - točnije 254 - zida. Sakrivši se iza grma, s puškom koju je iznijela u svom crnom kaputu, slušala je šapate koji su dopirali iz daljine. Nakon nekog vremena, ustala je te, s puškom u rukama, stala pred gospođicu Clemens - Farewell.

- Elizabeth!? - proderala se u čudu

- Gospođo Poole! - odgovorila je Elizabeth u čudu. - Nije kako mislite, ja...

- Nego kako je? Mislila si ukrasti moju imovinu?!

Elizabeth se okrenula te, najjače što je mogla, dobacila: - Bježi, Donalde!

Motor starog Bugattija počeo je tutnjati, najavljujući spajanje motora s prednjim kotačima. Prvi hitac puške proparao je noć, bušeći zadnju desnu gumu Bugattija. Gospođica Clemens - Farwell prekrila je uši i kriknula iz sveg glasa, dok je gospođica Poole uperila pušku u nju.

- Ne! Gospođo, molim Vas, nemojte! - jecajući je, kroz suze molila ju Elizabeth.

Spustila se na koljena te se, jecajući i kroz teške suze, molila.