Ispod maske🔚

VI Poglavlje

Odgurnem ga silovito od sebe, ali ne zato što mi smeta baš suprotno paše mi i to do boli, ali ne mogu zaboraviti poniženje nikako, a ni ne želim.

„ Što ti sebi umišljaš? Što ti ja ličim na praznoglavu glupaču koju ćeš uzimati kad ti se digne? E pa dragi moj sjebao si se!“

„ Znam da želiš to koliko i ja, zato ne glumi!“

Osmjehnem se, jer uporan je do boli, te se okrenem prema njemu jer ne zna on što sam ja sve u stanju.

Gledam u njega požudno, strastveno, a vidim da se i njemu oči mijenjaju.

Poprimaju neku sivkastu notu, a meni je to dovoljno za moj performans.

Spustim se nježno, senzualno na koljena ne prekidajući kontakt s njegovim očima te lagano otkopčam njegove hlače i spustim ih.

Vidim da mu se oči magle, da teško diše dok me njegova, Bože dragi impresivna kita pozdravlja u stavu mirno.

Jezikom lagano zavrtim preko glavića dok on oči zatvara teško dišući te ga cijelog primim u usta na što se on trzne hvatajući me za glavu.

Odmaknem njegove ruke sa sebe lagano mu kružeći po glaviću, te se spustim skroz do žilice koja mu spaja jaja s ovom božanstvenom kitom da bih tu istu žilu par puta dotakla jezikom , a onda cijelu dužinu ugurala u usta.

Obrađivala sam ga predano, pedantno, senzualno, zavodljivo i tako sve dok silovito nije svršio.

Ustanem se na svoje klimave noge, jer koliko god ja negirala i mene je ovo njegovo stenjanje, izvijanje napalilo maksimalno, ali slabost ne pokazuj podsjetim sama sebe dok vadim vlažnu maramicu brišući se.

„ Mislim da smo sad kvit! Kad se dovedeš u red molim te samo vrata zatvori za sobom jer imam dosta posla.“

Kažem smještajući se za stol i primajući se tog istog posla.

„ Petra!“

„ Gospodine Bauk, stvarno nemam sad vremena za isprazne razgovore, možda drugi put.“

Kažem uz osmjeh te spustim glavu.

Vidim da mu žila kuca na vratu od bijesa, ne zadovoljstva, ali ne mislim popustiti te uzmem telefon i nazovem Horvata;

„ Ako ste slobodni, mogli bi doći do mene pogledati ove nacrte?“

Pitam ne skidajući ni pogleda, a tako ni osmjeha s lica.
Nakon što mi potvrdi da će doći ljubazno se zahvalim i spustim slušalicu pripremajući nacrte koje sam mu svakako mislila odnijeti danas.

„ Samo da znaš na ovome neće ostati!“

Cinično se nasmijem pa pokažem rukom prema vratima na što on nervozno puhne kroz nos te izađe.

Odahnem, trljajući vilicu, jer od onog utegnutog osmjeha ukočila mi se.

Sebi ne mogu doći od gluposti koju sam po prvi put u životu napravila, a u kojoj sam nemilo uživala.

U tom trenutku mi je samo prošlo glavom kad me već napravio lakom idemo do kraja,  priuštiti ću mu takvo pušenje da nitko nikada to neće moći nadmašiti.

Misli mi prekine kucanje na vrata;

„ Di su nacrti?“

Pokažem rukom na stol;

„ Mislila sam možda ovdje preinake napraviti, jer mislim da bi na željenom prostoru dobili.“

„ Jako mi se sviđa vaša ideja! Da, napravimo tako!“