Samo da rata ne bude

2. Novinski članak

  U jutro, kada sam otvorio oči, osjetio sam miris kave koji je dopirao iz kuhinje. Ustao sam, a na stolu me čekala kava, a pokraj je stajao papirić s porukom na kojoj je pisalo:

Dobro jutro, ljubavi! Ostavila sam ti kavu na stolu, a ja i mala smo otišle do trgovine, pa na frizuru. Volimo te!

  Uzeo sam kavu i novine i sjeo na terasu. Zrak je bio ugodan i svjež, a oluja se smirila. Bilo je sunčano s ponekim tmurnim oblakom. Puhao je lagani povjetarac i sve se već bilo osušilo, osim po nekim dijelovima ceste, koja je još bila malo vlažna zbog sinoćnje kiše. Popio sam gutljaj kave da se malo razbudim, gorka i jaka taman po mojemu guštu. 

  Otvorih novine, ponovno pišu nekakve gluposti. Kažu, sutra smak svijeta, pa svake godine to napišu. Nikada mi neće biti jasno zašto pišu takve stvari. Zašto ima toliko besmislica, zar misle da su ljudi toliko naivni da povjeruju u to, ili se samo rugaju s narodom jer misle da je narod nema ni zrno soli u glavi. Sljedeća stranica, piše „Najbolji brak svih vremena se raspao", zar nekoga to zanima? Zašto bi ikoga zanimalo tuđi životi, šta je tu zanimljivo? Pratiti poznate osobe i kako oni žive i s kim žive, to je za mene totalno nebitna stvar. Imam svoj život, svoju obitelj, ne trebam se divit nekim tamo popularnim osobama koji su uspijeli u životu i stekli slavu, jer to nije moja briga. Ja ne želim bit popularan, to mi ništa ne znači.

  Uzeo sam mali gutljaj kave da me smirim od ovih budalaština. Ustao sam da protegnem noge i da obavim neke poslove oko kuće, odnosno da popravim ogradu koju je oluja noćas polomila, ali kroz glavu su mi još prolazile misli kakve sve nebuloze pišu u novinama. Dok sam popravljao ogradu, naišao je susjed, stariji čovjek u mirovini, na sebi je imao stari đemper koji je bio poderan na desnom ramenu, starinske hlače i blatnjave cipele. Bio je bradat i imao je rašćupanu sijedu kosu. živio je u starinskoj kući, odma pokraj moje, živica nam je dijelila dvorišta. On nije imao ni ženu ni djecu, ima samo jednog brata koji živi miljama daleko i nisu se čuli zadnjih dvanaest godina. Pomislih kako je tužno živjeti sam, bez voljenih, bez osoba koje tu pružaju ljubav i brigu. Zar ima smisla živjeti kao samac i koračati sam kroz život bez da te netko navodi? 

  Osjetim sažaljenje i potrebu da mu se javim i upitam za zdravlje. Rekao je da je dobro, da živi kako najbolje zna i umije, i da uživa dok još može. Pričali smo o raznim stvarima, o životu, Bogu i obiteljima, rekao mi je kako ga je brat napustio zbog nasljedstva. Pričali smo i o ratovima, kako dolazi novi rat, da se moramo pripremiti na to. Tada je spomenuo jedan članak u novinama, kojeg ja još nisam bio pročitao, rekao je da je taj članak napisao jedan njegov poznanik koji je radio s njim u tvornici automobilskih guma. Rekao sam mu da nisam još došao do tog članka. Nedugo zatim pozdravili smo se i vratio sam se u kuću da pročitati članak. Evo što je pisalo u članku.

Čemu ta žudnja za ratovanjem? Zašto? Što će to donijeti? Kakve su posljedice? Zar se nitko ne zapita ili očito nikoga nije ni briga, zašto se vode ratovi?. Nikoga nije briga što će umrijeti veliki broj ljudi koji su nevini, imaju obitelj, djecu. Ah, djeca! Ta mala, divna stvorenja koja su najveće blago rodteljima i koja su najpoštenija bića na zemlji i toliko umiljata i toliko nevina. Zar oni koji nisu ništa krivi, kojima je bitnije prijateljstvo od ponosa, koji žele da su voljeni, zar oni moraju najviše patiti, pored svih tih kriminalaca, lopova, ubojica, hladnokrvika. Jel se vi zapitate, koliko ljudi mogu biti tako okrutni, da radi politike, radi ratovanja, pate, umiru i gladuju djeca i žene. Rat je najveća glupost koju su ljudi izmislili i koja će nas sve odvest u propast! U ratu nastradaju nevini, a jedini koji prežive su oni koji su najviše krivi. Zar to nije žalosno? Ratujemo kako bi proširili teritorij, ili zbog ekonomike i politike, koristeći, ne vojnike nego djecu! Umjeto da pomažemo jedni drugima, da pomognemo onima kojima je pomoć najpotrebnitija. Napravimo, dakle, nekakvo dobro dijelo. Pozivam sve ljude, da se borimo protiv rata i da širimo ljubav, a ne mržnu! Moramo bit jaki i pametni, moramo se boriti za svoja prava, za žene i djecu. 

  Ispod toga je još pisalo njeovo ime. Bio sam oduševljen tom izjavom i pomislih kako bi tribalo pisati više ovakvih, pametnih stvari, u novinama. Nakon što sam razmišljao o toj izjavi, jedno desetak minuta sam sjedio nepomičan, ustao sam i otišao do susjeda, koji je sjedio ispred kuće i odmarao te sam ga upitao za adresu onoga gospodina iz novina. Trebalo mu je malo vremena da se sjeti, prvo se sjetio kako ga je jednom vozio doma sa posla, ali nije mogao odma sjetiti točno gdje stanuje, ali ipak se nakon sat vremena sjetio.

  Evo što mi je palo napamet nakon što sam pročitao njegovu izjavu. Ja se s njim slažem u potpunosti i imamo slično mišljenje. Jako mi se dopada što je taj gospodin ohrabruje ljude da se borimo za mir. Samo da rata ne bude, jer ne mogu zamislit da moja mala curica pati zbog mene i rata, pa sam odlučio ili bar pokušati prekinuti tu okrutnu, zloblasnu „predstavu".