Divni moji ljudi, pošto često sa vama dijelim neke stvari iz svog života (obično one najsmješnije, jer, hvala Bogu, takvih ipak nekako najviše ima) želim da sa vama podijelim još nešto. ❤️
Prvo, svjesna sam da 2-3 godine ni na jednu svoju priču nisam stavila *Complete* oznaku i žao mi je zbog toga, najiskrenije vam kažem. Prethodna godina mi je bila jako teška, što se odrazilo i na moje pisanje. Stalno sam počinjala nešto novo, a nikad ništa završavala. Otprilike sam znala šta je razlog tome, ali sad, dok osjećam kako se punim novom motivacijom, dok mi misli sve češće bježe ka starim, započetim pričama, a nadolaze i neke nove ideje, znam šta je razlog i za to. ❤️
Moja sestra je danas na ultrazvuku prvi put čula otkucaje jednog malenog srca. Ne mogu da vam opišem koliko sam srećna, a Boga mi i koliko me je strah.
Samo ću reći: ne ponovila se ona godina nikad više i ono što smo mi preživjeli nek nikog ne zadesi.
Pisala sam i kad sam bila srećna i kad sam bila tužna, ali kad je otišla moja Bogdana doživjela sam potpuni prekid. Gdje bih god zavirila unutar sebe, nalazila sam samo tamu i prazninu. Riječi nisu dolazile, likove nisam vidjela i čula. Koliko sam god željela da nešto napišem, jednostavno nisam mogla. Ali sad se nešto mijenja. Osjećaj je kao da i u meni počinje proljeće.
Uvijek ću da živim sa svojom ranom, jer gubitak Bogdane ništa neće moći da mi izbriše i nadomjesti. Moj mali anđeo je ipak postojao, koliko god da je kratko trajalo. Bila je željena i voljena od prvog dana, s našom ljubavlju je i otišla na nebo. A sad... sad stiže nova nada, naša duga posle kiše. Jako sam vezana za svoju sestru i kad mi je danas rekla da je sve u redu, kao da sam se i ja opet rodila. Uz Božiju pomoć, ova jesen će da bude posebna. ❤️
A sad se bacam na pisanje 20. poglavlja vojnika.