Osuđeni na kraj

Uvod

Ina

Sjedim u polumraku svoje sobe i razmišljam.
Zašto je život tako surov? Zar najmlađim, neiskvarenim i onima koji tek trebaju saznati šta je to život da se dese takve stvari?

Ima li pravde? Gdje je ta sudbina o kojoj svi pričaju? Anđeli čuvari? Niko! Nema nikoga. Sami ste! Sami se rađate. Sami se borite. Samo najjači uspiju izaći kao pobjednici.
Ja očito nisam među njima. Da jesam, ne bih sada bila ovoliko slomljena. Ne bih se sada nalazila kraj prozora gledajući u kišu i pitajući se zašto nisam izdahnula. Danas. Na dan kada sam izgubila sve što mi je bilo vrijedno.

Život je roler koster. Neki se smiju i vrište od sreće. Neki se muče i jedva čekaju da se sve završi. Do prije par godina, sa sigurnošću bih vam rekla da pripadam prvoj skupini. Sada, sada znam da ipak pripadam ovoj drugoj.

Vrtim čašu crne kafe u ruci i gledam u kišu. Kapi se lagano spuštaju niz prozorsko staklo i otežavaju mi da vidim cijelu sliku pejzaža. Veliki grad sada je bio prazan i pust. Hah, kako tužno. Baš sve ide po planu i onda dođe jedna 'kiša' i ne znaš gdje dalje. Da li bježati u sigurnost doma? Kisnuti? Svakako je sada nebitno. Sve je nebitno.

Osjećam se kao pokislo mače. U glavi mi se vrti i obuzima me mučnina. Valjda se čovjek tako osjeća kada izgubi ljubav.
Glupo je zavoljeti nekog kada znaš da ne smiješ. Glupo se nadati čudima. Znam, jer ja jesam. Opasno sam se zeznula.
Voljela sam nekoga, a bili smo osuđeni na kraj...
Ja sam Ina, a ovo je moja priča...