Osuđeni na kraj

Sedmo poglavlje

Ina P. O. V.
Jurim po sobi i na spisku provjeravam da nisam nešto zaboravila. Stavljam 'x' pored svake stavljene stvari kako bih se lakše organizovala.

Prošle sedmice sam bila toliko smetena, da sam potpuno zaboravila na izlet koji imamo danas. Naredna tri dana ćemo provesti ne Bjelašnici.
Idemo planinariti, obilaziti šume, i uživati u svim pogodnostima koje nam priroda nudi.

Naše su planine jedne od najljepših u Evropi, tvrdim. Takav pejzaž ne može se naći milionima kilometrima nadalje. Svjež zrak koji ima poseban miris borovine uvijek prija plućima. Ipak, najljepše je zimi. Kada bijeli pokrivač obuzme sve, razne aktivnosti su moguće. Skijanje ili sankanje i klizanje, zavisi o godinama i ukusu, uvijek su dobar izbor. Čaj koji kasnije popijete uz kamin ima najljepši ukus.

Nažalost, neće biti snijega, ali ne sumnjam da ćemo se zabaviti.

Još jednom se okrećem po sobi. Sve je spremno. Veliki plavi ranac pun je stvari od odjeće do hrane za put i on me čeka na krevetu, odmah pokraj odjeće koju sam pripremila za obući.

Brzo odlazim jesti, još u pidžami. U kuhinji me dočekala Marija. Bila je sretna, vidjelo se po pokretima i licu. Poput je pčelice letjela sa jedne na drugu stranu kuhinji i pripremala doručak čiji se miris osjetio još dok sam bila u sobi.

"Šta mi to fino spremaš?",rekla sam poljubivši je u obraz.
"Kiflice sa sirom, tvoje omiljene.",rekla je i otvorila rernu vadeći tepsiju punu lijepo oblikocanih kiflica. Udahnula sam duboko.
"Jao, ko će čekati da se ohlade!",zapomagla sam.
"Ti, bojim se. Do tada mi možeš pomoći završiti limunadu.",rekla je. Rado sam joj se produžila. Rezala sam limun, sipala vodu, dodataval šećer. Marija je  isto radila sa preostala dva bokala.
"Zašto nam treba ovoliko limunade?",rekla sam zbunjeno,"Same smo, moji su..."
"Roditelji ti se vraćaju danas,a sa njima dolaze i neki važni gosti, kako su me obavijestili.",rekla je strogo poslovno. Uvijek je bilo tako kada je riječ o mojim roditeljima. Ona je za njih bila samo posluga,a za mene još jedan roditelj.

Uvijek bih mogla zaplakati zbog njihovog groznog ophođenja prema siromašnijim. Da se nešto pitam,kao što ne pitam, zaboravila bih im takvo ponašanje. Nažalost, samo oni meni mogu zabraniti prisan odnos sa 'poslugom', što su i pokušali par puta ali nisam to dozvolila.

"Mogu li ti još nešto pomoći?",rekla sam tužno.
"Ne, draga. Sjedi,jedi! Ohladit će ti se potpuno... Kada to završiš, pravo na spremanje. Nije red da jedna mlada dama kasni.",rekla je poput neke učiteljice i ja sam se nasmijala,a onda je i poslušala.

Nakon što sam pojela divan doručak, uz zagljaj Mariji, napustila sam kuhinju. Prvo sam išla u kupaonicu. Brzo sam se ispuširala i obukla crnu trenerku i svijetlo rozu majicu ispod. Na noge sam obula duboke patike crne boje i uzimajući ruksak i mobitel krenula.

"Krećem po tebe!",poslala sam Dariji poruku.

Posljednih par dana Darija me stalno zapitkivala o Kenanu i sve je više inzistirala na tome da ih upoznam. Odbila sam svaki put. Govorila sam jok da nije još spremna, ali znala sam duboko u sebi da sam zaptavo ja ta koja nije spremna.

Osjećala sam ubod u srce svaki put kada bi se on onako slatko osmijehnuo njoj. Bilo je to sebično, jer sam ja ta koja ga je otjerala od sebe. Ne svojom voljom, zapravo, ali to je nebitno. On to ne zna.

Sve to sam krila u sebi. Trudila sam se da niko ne sazna ili posumnja bilo sta. Kao da sam mislila, ako drugi misle da smo prijatelji i ja ću se tako osjećati. Ali moja osjećanja su bila sve nestabilna, a ja sam pucala pod pritiskom.

Polako pokupim sve slomljene djeliće i svorim zid oko sebe u nadi da će me zaštiti od njega, nje... Od svih, pa čak i mene same.

U razmišljanju sam se našla pred Darijinom kućom. Pozdravile smo se zagrljajima.