Ona će se uzdići...
Jer zov krvi nikada ne spava.
Arden Blakely se već punih šest mjeseci nalazi u umobolnici dijagnosticirana teškim mentalnim poremećajem ličnosti.
Eve, žena crne kose i crvenih očiju dolazila bi kad god ona to poželi i isto tako...
Ops! Esta imagem não segue nossas diretrizes de conteúdo. Para continuar a publicação, tente removê-la ou carregar outra.
Posustajao je. Led je probijao svaki djelićak njegove kože, a oči su se zatvarale pod težinom mraza što mu se nastani na svijetlim trepavicama. Mislima mu više nije prevladavalo ni Alysino lice puno umrtvljenog užasa ni fizička bol.. Bijelo ništavilo se širilo u sve jačim napadima, šaljući ga u trans.
U jednom trenutku prestao je trčati. Koliko je dug i širok, pao je u nepreglednu gomilu snijega, prepušten crnilu očaja koji ga odvede u čudnolike snove.
Kada se na tren probudi, koliko mu to mećava dozvoljavaše, u daljini ugleda sitnu pojavu te riđe crvenilo, pomislivši da je zimska lisica kojoj će poslužiti kao ne tako topao, ali dostatan obrok. Prije nego mu duha ponovno nestane, osjeti hladni dodir i odvajanje od vlažnog tla.
▪▪▪
Kada se probudi više ne bijaše u hladnome, već nakon dugo vremena njegova koža osjeti lijepu toplinu. U gotovo iskorijenjenoj magli vidje čovjeka upadljivo crvene kose u neurednoj pundži kako stoji ispred kamina. Izgledao je mlado, no nekako niže od prosjeka, a tijelo mu se ispod odjeće činilo zakržljalo i slabašno. Zapitao se kako je netko takav uspio preživjeti smrtonosnu zimu. Pomisli kako mu pojava izgledaše toplo, pogotovo kad pod određenim kutom ugleda odsjaj jarko narančanstih očiju što mirno zvjeraše kamenitim zidom. Kao da osjeti Sharianovo disanje, okrene se ka njegovoj pojavi umotanoj u medvjeđu kožu, a iz usta mu izađu ugodni tonovi natopljeni žuborećim potokom:
„Spremit ću ti čaj da dođeš sebi. Nadam se da voliš metvicu.“
„Da, ovaj... Zahvaljujem.“Iznenadi ga vlastiti hrapav, gotovo bezglasan zvuk. Nije volio čaj od metvice.
„Oh, pa što mi je, za ime Karija, ma i samog Odina bilo!? Predugo živim u samoći, neobazriv sam. Vidite, poprilično sam neosjetljiv na hladnoću, stoga unatoč tomu pijem čaj koji ne utopoljava, već osvježava. Nije mi ni na kraj pameti bilo da vama sa sigurnošću nije želja piti rashlađujuću metvicu nakon mećave koju ste proživjeli.“Otkad živi na planini, rijetko je viđao tako veliku snježnu oluju.
„Skuhat ću vam kupinu i anis. Kažu da smiruje dušu.“Baš ono što mu je trebalo.
Dok je ispijao vrući čaj, ono što ga je začuđavalo bila je čista, ne bi to sjedinjavao s nezainteresiranošću, no bila je to čista nebriga za njegove razloge bijega, kako se našao u ovoj poziciji i naposljetku, tko je on i odakle dolazi. Kad bi ga i pitao, mislio je Sharian, velika je mogućnost da bi mu slagao.
„Živim ovdje već dugo godina, iako ne sva godišnja doba radi posla i dosad nisam ugledao nijednu posjetiteljsku dušu da je živa izašla sa planina i prevladala ovakvo vrijeme. Vi ste jedna sretna duša, gospodine.“
„Kladio bih se. Što ste radili po onakvom vremenu? Činili ste se nepotresenim, nedodirljivim, kao da je sijalo sunce poslije kiše.“Syvis se nasmija.
„Nakon svog radnog vremena, htio sam se nakratko povući na planine. Zračni sam vilenjak, to mora da dosta odgovara na vaše pitanje.“ „Zapravo...“
