Gledati svijet iz tudje perspektive, razumeti od malih nogu da je to sve jedna perspektiva, tudjih pogleda je za mene bilo nešto previše bolno. Za početak, previše, sam stvari shvatila, a nisam ih ni pogledala. Previše pogleda, su vidjeli, moje neisceljeno srce, medjutim, moja duša, je spala, na dnu, nepreboljenih laži. Iako nisam vidjela svet svojim očima, gledala sam ga dušom. To je bio dar, koji nije svako mogao da ima. To sam znala, znala sam sve, iako oko sebe, nisam mogla da vidim puno toga. Momenat, kojeg se ne kajem, je onaj momenat, kad sam počela da gledam razne stvari dušom. Nisam pala na ničiji fizički izgled, već na dušu, ipak, suprotnosti se privlače, baš kao duša i srce. Ti fjordovi, niz kojih sam koračala, su oduvijek bili zacvrščeni,i sigurni, medjutim, put je bio klizav, i nisam imala na šta da se oslonim. Sve dok iz daleke magle, nisam osetila žarko svetlo. U tom trenutku, shvatila sam, da se u mom životu nalazi nešto što sam tražila vjekovima. Tračak nade, i nedovojlne svetlosti. Što bi neki rekli:
"Život je težak, ali živjeti ga, je još teže."
To je najbolji dar, koji ti se može pružiti, ali taj isti život, odabire, svoju sudbinu. Fjordovi se njišu, a most pade, u vodi, i baš kao potonuli brod, duša pade, u vječnoj zagubi. Ne postoji ništa, što može da je vrati na površinu. Najbolji ljek za dušu, i najbolji strah, je rizik. Tako su me i učili kao djete, da rizikujem. Šta bude ,neka bude, živimo svaki dan, umiremo jednom. Duša čovjeka, je puna grešaka, a ipak, i nakon pokajanja, snadje je ista sudbina kao i sve ostale.
YOU ARE READING
STAKLENI POGLEDI
Romance"Njen pogled je bio od stakla, proziran, a ipak toliko maglovit. Njegovi pogledi bili su mutni, toliko mutni, a toliko sjajni. On je bio cvijece, a ona njegovo stablo. Funkcionisali su kao jedno, i ako ona nikad nije mogla vidjeti njegovu lepotu sam...
