-Ne spominji ljubav- {d.m}

-Heroj-

Zima uvijek sluti na neku tugu i melanholiju.
Čak i priroda treba predah od vrelih ljetnih noći i žamora ljudi.
Kad snijeg prekrije zelenu travu i oboji drveće u djevičansku boju duša se smiri i postane jedno sa toplom prostorijom i porodicom.
Prijatelji su tu da nas posjete na radost i sve čari života, ali naša porodica je oslonac u teškim vremenima.

Već su prošla dva dana kako se Astrid ničega ne sjeća.
Ona i Draco bili su u njenoj kući sami, a Severus se zajedno sa Nevillom uputio do Krckavog brda kako bi našli biljku za koju Nevill vjeruje da će uz još par sastojaka pomoći Astrid da vrati pamćenje.
Iako mu je profesor Snape utjerivao strah u kosti tokom čitavog školovanja sa njom se divno slagao.

To jutro bilo je kao i svako drugo, sumorno sa kapljicama kiše koje su Astrid natjerala da otvori teške kapke.
Po cijelu noć znala bi se boriti sa lošim snovima, te skoro da nije ni spavala.
Harryija nije tražila jer se sjetila da je prevario. Iako je plakala i opet preživljavala bol zbog njegovog čina, Dracu je bilo drago što makar napreduje.
Nadao se da će se sjetiti i njihovih lijepih vremena.

Spavao je u plavoj fotelji pored njenog kreveta.
Tek je pred zoru uspio sklopiti oči i uhvatiti malo sna, po čitavu noć je sjedio i tješio.
Bila mu je neizmjerno zahvalna i za divno čudo uživala je u njegovom društvu i nije mu dala da ide.
Plavi čuperci rasuti na fotelji posjetili su je na noć kad je čekao u zajedničkoj sobi Slytherina, nakon što joj je rekao da je Harry prevario.

Polahko mu je prišla i posmatrala ga.
Uhvatila je sebe kako joj prsti pretražuju njegovo lice, zatvorila je oči i prelazila po njegovoj usni.
Kao da su je te mekane, pune linije podsjetile na nešto i izazvale joj leptiriće u dnu stomaka.
Dovraga, zašto ne mogu da se sjetim?!

"Astrid"
Nježno je prošaputao i protrljao snene oči.
Uspravio se i obuhvatio joj ruku, "dobro si?"
"Dobro sam, oprosti što sam te probudila."
"Ne brini za to, opet si ružno sanjala?"
Uzdahnuo je i nježno prešao dlanom preko njenog obraza.
U sekundi se naježila i odmakla od njega, "nisam, ne brini."
Nasmiješila se i požurila u kupaonu.

Brzo je skinula pidžamu u namjeri da se istušira, no prije toga bacila je pogled na ogledalo, plavi leptir visio je oko njenog dugog vrata.
Ne sjeća se da ga je prije nosila.
Obuhvatila ga je dlanom i zatvorila oči.
Prvo su slike nejasno počele da se pojavljuju, a onda je kristalno jasno osjetila sva osjećanja prema Malfoyu.
Ona je zaljubljena u njega! Voli ga!

Prisjećala se njegovih usana, dodira, riječi.
Vjenčanja, njegovog mirisa mente, a prije svega, mjesta gdje je provela najljepšu sedmicu u životu.

Španije.
Jednog ljeta.
Njega.

Naslonila se na umivaonik i teško disala.
Tako to otprilike biva, sudbina se uvijek poigrava sa nama.
Tjera nas da mislimo kako neke stvari u tom trenutku nisu bile vrijedne pamćenja.
Kao na primjer njegovi dodiri, jer je Astrid računala da će je čitav život maziti i da nema šanse da to zaboravi.
Čudni su putevi koji nas vode kroz život.
Nekad je put trnoviti, te ostavlja krvave tragove iza nas.
Uvijek nam treba jedna osoba da nas odigne od tog trnja i podijeli sa nama bol.
Ta osoba u njenom životu, bio je Draco Malfoy. Njen suprug i čovjek kome je predala svoje srce.

Kad se malo povratila od šoka, pokvasila je lice i vrat hladnom vodom.
Zadovoljno se smješkala u ogledalo, jer ni taj kratkotrajni gubitak pamćenja nije umanjio njenu ljubav prema njemu.

Brzo je izašla iz kupatila i uputila se u kuhinju odakle je dopirao miris kafe i palačinaka.
Opet je sve podsjetilo na njihovu dragocjenu kuću na pješčanoj plaži Španije.
Vidno umoran, bio je naslonjen na kuhinjsko ostrvo i prevrtao tiganj.