Never let me go

Chapter 2.

Ušao sam u zgradu u zadnji trenutak prije no što je počela pljuštati kiša. Smračilo se već je došla večer. Nisam bio ni svjestan vremena od silnog razmišljanja dok sam bezveze radio kružne putove oko kvarta podsvjesno želeći da što više odgodim odlazak kući i da dobro promislim o svemu. Mrzio sam taj dio sebe koji me tjerao da razmišljam, detaljno i analitički skoro do bola. Polako sam se spuštao stepenicama u podrum pažljivo noseći bicikl. Živčano sam tražio ključeve po đepu kako sam nespretan su mi pali na pod. Još uvjek sam bio smeten i dekoncentriran. Zapikivao sam se kako sam uspio u tom ljetnom miru i monotoniji sresti baš tu osobu za koju sam znao da će oživjeti stare osjećaje, osjećaje koje sam godinu dana  potiskivao u virtualnu grobnicu koju sam stvorio samo za njih. Shvatio sam da koliko god ih dobro zarobio unutar sebe da će oni zauvijek ostati unutar mene, da ne postoji način da ih izbacim iz sebe. Nakon što sam sigurno vezao bicikl krenuo sam u stan. Ušao sam unutra i živčano sam bacio ruksak što je rezultiralo glasnim udarcem limenka sa mazivima za lanac i alata o parket.

"Sinko, jesi opičen u pičku materinu!!" - čuo sam kako se netko dere iz blagavaonice.Pomislio sam si: "Jebemu doma je." - bio je to moj tata. On je bio jedina osoba na koju sam kroz teško djetinjstvo mogao računati i stvarno ga volim, ali na neki naš čudan i lud način. Koliko god sam ga volio i poštivao trenutno sam trebao samoću.

"EEE tajo." - pozdravio sam ga bezvoljno, što sam vidio da je i osjetio on po promjeni lica.

"Ja sam sada došao s posla, digao sam se u pet i pol i dočeka me suđe! A jesi zakurac, cijelo ljeto se luftaš dok ja šljakam"

"Aha" - odgovorio sam mu kratko i što brže sam pobjegao u sobu i zatvorio se. Zapravo maksimum takozvanog zatvaranja je bilo pritvaranje, jer od kada smo renovirali stan nismo vratili kvake na vrata. Bez obzira na to obojica smo poštivali uzajamnu privatnost i nismo si smetali, dapače odlično smo funkcionirali. Prošlo je godinu dana da smo se uselili u taj stan koji je zapravo bio tetin. Legao sam se na svoj krevet nabio slušalice i pustio neku depresivnu muziku, skroz suprotnu onoj energičnoj koju slušam dok sam u vožnji. Glavom su mi jurile misli brzinom svjetlosti, pitanja su se samo redala: "Jesam li gdje pogriješio? Dali sam se svidio Hermini? Hoću li je ikada više vidjeti?" - bilo me je užasno strah svega toga i tih osjećaja. Osjećao sam kako su se stari osjećaji prema Hermini vratili, osjećao sam kao su doslovno plavili po meni i stvarali ugodne trnce koji bi strujali mojim živčanim vlaknima tako energično izazivajući neopisivo ugodne trnce. Bio je dovoljan samo jedan pogled da sve oživi, samo jedan njezin smioni pogled je uništio preko godinu truda. Prepustio sam se tome u potpunosti. Odjednom sam osjetio kako padam i kao da tonem u dubine, sve mi se smračilo i odjednom mi je sinulo koliko sam daleko od nje. Koliko smo mi zapravo udaljeni i koliko nismo komunicirali, a sve to sam osjećao. Uvijek sam ju gledao s daljine i uzdisao i sanjario pa zašto sam pomislio da bi sada moglo biti drukčije? Shvatio sam da polako opet padam u depresiju pa sam brzo uzeo telefon u ruke i birao prvi broj po abecedi u imeniku - Antonio

"Alo sine. Oš trg u 8?" - pitao sam dok sam s druge strane čuo zijevanje.

"Može sine samo da se operem, spavam cijeli dan. Viđamo se."

"Viđamo se" - potvrdio sam mu.

Istegao sam se, obukao i krenuo sam prema tramvaju ne prestajući misliti o svemu. Jedva sam čekao da se nađem s Tonijem i da mu se izjadam. On je bio jedini iskreni prijatelj u kojega sam vjerovao i jedini kojemu sam mogao reći šta me muči, bez obzira da ja inače nisam osoba koja to govori nego sam bio skloniji tome da se zatvorim unutar sebe. Po tome je Toni bio poseban. Mi smo imali poseban humor koji nitko ne razumije osim nas, ali uvijek smo međusobno tu jedan za drugoga kad nam je teško. Došao sam na trg bana Jelačića oko 20:20 i vidio ga kako čeka na stanici. Prošao sam pored njega smišljajući neku spačku kako da ga prepadnem no on me je osjetio, usprkos njegovoj sljepoći.

"Opet kasniš, pederu!" puknuo me pristojnom snagom u rame. "Ma kontrola me uhvatila, sori." - izmislio sam mu opet nešto. " Aj nemoj me jebat stari, nego di ćemo? Hoćemo malo skenirati sa sonarima i radarima male pa na neki hot spot?" - pitao me Toni. Imali smo uvijek interne šale kako on ima ugrađen sonar i radar pa da tako hvata cure, a pod hot spotove je mislio na elitne kafiće u Zagrebu u koje bi išli "pecati" cure no nikada nebi uočili ni jednu koja bi usvajala naše kriterije, a i da bi je uočili nebi imali hrabrosti prići. Općenito bili smo dosta drukčiji od vršnjaka, pogotovo po muzici i iskreno nismo volili zalaziti u takve kafiće, tamo smo išli samo jer bi bili okruženi vršnjacima. "Zajebi ajmo mi u Purgeraj na Žuju!" - rekao sam mu. Osmjehnuo mi se i vidio sam da mu je godila moja ideja. Purgeraj je bio stari rockerski kafić unutar parka Ribnjak koji mi je na proljeće pokazao očuh Uglješa koji je poznavao Mikija, čovjeka koji držao lokal. "A sonar malo po trgu?" - pitao me Toni želeći da mu kažem ako u blizini ima zgodnih cura. "Nemoj sada, molim te." - zamolio sam ga dok me on začuđen promatrao. NIsam mogao ni pomisliti na ni jednu drugu curu osim Hermine. Sve su bile iste kao klonovi u želji da budu prihvaćene u društvu. Bio sam doveden do te granice da su mi se takve tipične cure počele sve više gaditi, a na Herminu sam mislio sve intenzivnije. Hodali smo po Ribnjaku po blatnjavome puteljku i što više smo se bližili čulo se... Čuo se glasni rock. Takav koji smo najviše volili i zbog kojega smo se osjećali kao pripadnici tamoprisutne subkulture. Otvorio sam vrata.

"Ooo di smo dečki! Žujice?" - pitao nas je Miki. "Naravno, kako si Miki?" - ljubazno smo se interesirali. "A eto ide, ko država!" - dobacio nam je duhovito donoseći pive.

I tako smo sjedili ja i Toni pijuckajući pivu i šuteći, što je za nas jako neobično. I taman sam zgrabio bocu da uzmem zadnji gutljaj, čak je imuzika bila u mome raspoloženju - svirala je pjesma Romeo and Juliet od Dire Straitsa šta me dodatno rastužila. "Aj sad reci meni buraz šta te muči, ajmo popričati." - rekao mi je Toni. Bilo mi je neugodno, ali znao sam da to želim. Da mu želim pričati sve o Hermini. I tako sam ja dalje sjedio i sakupljao hrabrost da mu kažem, a on je čekao samnom.