Pad u bezdan
Kiša je isprala tragove krvi s mojeg lica, ali nije uspjela isprati tragove s mojeg sirotog srca. Izranjavani, umorni, blijedi, neispavani i pregladnjeli vraćali smo se u selo. Kiša se povukla i na nas se spustio teški veo sparine. Vrućina je neumoljivo pržila sve pred sobom. Zrak je odisao parama mokrog željeza i vrvio komaracima koji su se zdušno gostili našom krvlju. Nismo imali snage ni da ih tjeramo od sebe.
Hodala sam iza Andreasa. Jedva. Vukli smo se kao dva pala borca znajući što nas čeka. Kazna. Ali meni je moj sram i kajanje bila najgora moguća kazna. Strah od razočarenja na Njegovu licu. Pomisao da sam iznevjerila Njega, svog Učitelja.
Dok sam u sebi vodila bitku kako mu reći što smo napravili i kako mu uopće pogledati u oči, on se odjednom stvorio pred nama.
Jedan pogled bio je dovoljan. Znala sam da zna.
Stajao je ispred mene. Smiren. Distanciran. Nedokučiv. Bolno predivan.
Zavrtjelo mi se u glavi. Izgubila sam tlo pod nogama. Ali pala nisam.
Podignuo me je u naručje. On. Moj Učitelj. Moja tiha patnja. Moja zabranjena zona. A ja se nisam bunila jer me je već obuzimala groznica od njegovih dodira.
Odnekud u magli svijesti čula sam i Horacia i gopije kako razgovaraju s Andreasom, mojim suučesnikom...
Odveli su ga. I on je morao odgovarati svojem učitelju.
Zrak je pucketao oko nas.
Ostali smo sami. On i Ja. Groznica me pustošila. Ili je to bila snaga njegova dodira? Više nisam imala osjećaj što je stvarnost, a što uobrazilja...
Očaj i krivnja smjenjivale su se u meni kao plima i oseka. Preslaba da se osovim ponovno na vlastite noge. Preslaba da mu se suvislo ispričam, pustošila sam sama sebe iznutra. Poželjela sam vrištati dok ne ostanem bez glasa. Ali iz mene nije proizlazio nikakav zvuk.
Poput ispuhanog balona bila sam otužna i jadna. Prazna. Bolio me i sam pogled na Njega.
Iznevjerila sam ga. Od svih ljudi... Baš Njega... A tolike je nade polagao u mene. Založio se za mene...
Zarobila sam njegov pogled i uhvatila sjenu očaja u tim nebeskim očima. Bol. Kajanje. Strah. Privila sam se uz njegova čvrsta prsa poput utopljenika koji se čvrsto drži za splav.
Uronjena u more tuge kojeg sam sama izazvala. Bol mi je razdirala grudi, a mučnina bivala sve jača. Suze su mi potopile oči dok mi je tijelo mi je tijelo bivalo poput olova. Teško. Neupotrebljivo.
Gledao me. A njegova tuga je bila kao da se nebo srušilo na mene. Unatoč plimi kajanja, unutar mene sve je gorjelo, a srce mi je ginulo pod ruševinama.
"Žao mi je...", prošaputala sam napuklim glasom teško gutajući. Njegova šutnja bila je ispunjena opipljivim razočarenjem. Osuda koju sam zaslužila.
Odjednom mi je sve počelo treperiti pred očima. Iskrice i pikseli. Poput smetnji na starim televizorima. Zavrtjelo mi se i poznati bezdan ukazao se preda mnom uvlačeći me u svoju mračnu nutrinu.
Začula sam zvuk svog imena otrgnut s njegovih lijepih usana. Ili mi se to samo učinilo?
Um se zasigurno igrao sa mnom...
Onda je sve utihnulo. I samo tako, odjednom, sve je bio mir. Sve-mir. Bez sjećanja. Bez osjeta. Bez osjećaja. Bez osuda. Bez kajanja. Posve sam mu se prepustila.
Padala sam i padala u blaženi bezdan mekog zaborava...
© RAY RIVETTI
