Aron Germain
Moje oči bile su prikovane za nju sve dok nam se pogledi nisu ukrstili. A tada je moja duša teško uzdahnula. Magnetizam je bio gotovo opipljiv. Znao sam da će biti tako, ali ništa me nije pripremilo na ovo. U trenutku kad sam joj se približio niz kralježnicu mi je jurnula struja koja me gotovo srušila na koljena. Te njezine šumske oči lomile su i zadnje opne otpora u meni. Kapi kiše blistale su na njezinoj blijedoj koži poput sitnih sedefnih bisera. Teški zlatni uvojci grlili su joj grudi ostavljajući mokre tragove na njezinoj bijeloj majici. Kvragu! Pune dojke nazirale su joj se, opuštene, bez grudnjaka. Zato ju je on i gutao pogledom. Bijes i uzbuđenje naizmjence su se palili i gasili lomeći moju samokontrolu. Navlažio sam jezikom suhe usne i nadao se da se moje unutarnje bitke ne vide izvana. Ona je čisto uprizoreno utjelovljenje grijeha, a ja sam, po svemu sudeći, na putu da sav dosadašnji Rad istresem u vodu. Ali nije samo moj vlastiti Rad u igri. Na kocki su i puno važnije stvari i moram se srediti.
Sekunde su se vukle, a zrak je treperio elektricitetom. Sirova kemija opipljivo je pucketala.
Nesumljivo, privlačnost je bila uzajamna.
Kimnuo sam joj dok me je Horacio predstavljao i preselio svoj pogled na Andreasa. Plavokos. Sirov. Nadmen. Tijela poput mladog Apolona... Malo mi je nedostajalo da zaškrgutam zubima, ali sam se u zadnji čas suzdržao.
"Vi ste naši vojnici Vatre. Ovdje ste jer ste odabrani od Velikih Čuvara Ognja...", kao u nekom bunilu do mene je u magli dopirao uvodni govor Horacia,
"...bit će vam potrebno mnogo napornog i predanog učenja i izučavanja. Morat ćete položiti brojne testove. Proći mnogo iskušenja... Naučit ćemo vas potpiriti onu Iskru u vama sve dok se ne pretvori u raskošnu Vatru. Broj naših je izuzetno malen. Vas dvoje ste ušli u najoštriju selekciju zajedno s još nekolicinom aspiranata koji su nam pristigli ovih dana. Dođite, upoznat ću vas s njima."
Izmijenili smo pozdrave i razdvojili se. Ona je krenula sa mnom. On s Horaciom.
"Vi ste naši vojnici Vatre....", glas mog učitelja Horacia polako je jenjevao u daljini.
Znao sam da bih i ja trebao nešto govoriti Njoj, ali jezik mi je bio zapetljan u čvor.
Bešumno smo koračali kroz meku travu i borove iglice...
Njezina bliska prisutnost rastvarala neka nova polja u meni. Nisam znao kako odigrati sljedeći potez.
Opsjednut nagonima koje godinama nisam osjetio, na rubu da prolijem Hermesov pehar, stisnuo sam zube i usredotočio se na hodanje. Znao sam. Da padnem na svoje slabosti... Time bih uništio sve. I svoj napredak i budućnost koja je njoj namijenjena. Njoj i njemu. I cijelom svijetu.
Ovo je vrijeme koje smo svi čekali.
Ne mogu... I ne smijem...
Stisnem šake i u svom umu lupim svom snagom o zid. Bol mi prostruji tijelom, stvarna, kao da sam u stvarnosti lupio zid, i pomete makar na trenutak sve moje grešne misli.
© RAY RIVETTI
