Aron Germain
Vrijeme je pitomo. Proljetno. Kailas je u svako doba takav. Takvim ga mi održavamo. Vječno proljeće.
Protegnem se i napravim seriju sklekova. Ovaj dio nije uobičajen za Učitelje, ali meni osobno pomaže u smirenju uma. Zahvaljujući njima imam i tijelo koje bi se teško moglo povezati s onim što izučavam. Magičar sam. Visokog ranga. I atletskog tijela. Svih svjetlosnih tijela koje sam izgradio svojim znojem i trudom.
Pogled mi padne na kalendar koji je jedino što visi na zidu moje asketske sobe.
Danas stiže Ona. Dhyana. Koliko sam ju samo puta uhodio u snovima... čak i kad je nisam branio... izmišljao bih razloge kako bih je posjećivao. Ona se, nažalost, niti jednog mog posjeta ne sjeća.
A danas... danas će me prvi put svjesno vidjeti. Svojim fizičkim očima. A ja moram ostati asketski suzdržan. Nisam mislio da je u meni ostalo još slabosti. A slab sam. Slab sam. Preslab. Ne smijem sve uništiti radi svoje slabosti. Ne znam kako mi se ovo uopće moglo dogoditi... Sve slabosti sam eliminirao u ranijim stadijima. Sve procedure sam prošao, sve testove položio. Učitelj sam. Konačno. Ja sam Adeptus Ipsissimus. Moj prvi iskušenik stiže. A ja ću joj biti Učitelj. Ne smijem pokazati ni najmanju naznaku odstupanja od Volje, ne smijem pokazati slabost, u protivnom...
Izlazim na terasu i udišem svježi planinski zrak dana koji se tek rađa. Ovdje je zrak jestiv. Doslovno je jestiv. Hranjiv je i ukusan. Mnogo Volje ulažemo u očuvanje najboljih prirodnih uvjeta za razvoj budućih adeptusa.
Spuštam pogled na dolinu.
Neofiti su već na svojim mjestima. Danas pristupaju Ispitu. Teorijski i praktično. Poslije toga ih čekaju zahtjevniji zadaci. Neće ih mnogo zakoračiti na tu sljedeću stepenicu... Ali oni koji budu... Eh, u njih su posložene sve naše nade. Sada, više nego ikada. Ta..
Vremena je sve manje...
"Arone... stižu", tišinu razlomi meki glas mog nekadašnjeg Učitelja.
Okrenem se i kimnem mu.
Horacio. Veliki Mag kojem dugujem sve što sam danas.
Stoji kraj mene mirno isijavajući mudrost svjetlosti. Mogao je već odavno proći kroz Bijele dveri i postati Čuvar Vrata, ali on ustraje na obučavanju neofita. I to je ok, jer... Nema nas mnogo. Nas Učitelja.
Potrebna je nadljudska snaga da se dođe do ove razine.
"Kako je reagirala?", upitam ga pogleda prikovanog u daljinu.
"Bolje nego što si predviđao. Ona je ona prava, Arone, vidjet ćeš. Tebi sam ju odredio jer tebi potpuno vjerujem. Izvuci iz nje uspavane mogućnosti. Nauči je koristiti ih... Ali, prije svega ostalog, istreniraj ju da bude poput tebe. Gospodarica same sebe. To je najbitnije od svega. Pobijediti vlastite nagone, želje, poroke... Znaš što ti je raditi. Poduči je. A ja ću njega. Njih dvoje će... Znaš sve..."
Zagledan sam u daljinu dok upijam Horacijeve riječi. On mi beskrajno vjeruje, a ja sam na domak toga da ga iznevjerim. Zmija me ujeda za srce. A ja sam sam sebi ta zmija. Ljut sam sam na sebe, a mislio sam i da sam sve mijazme, pa i samu ljutnju ukrotio. Pokušavam se dovesti u stanje apsolutne čistoće nižih pobuda. Smirujem um od roja misli i ritmičkih zakona. Ljubomora poput zelenog čudovišta prikrivena gmiže tamnim zakutcima mog uma. Svjestan sam je. I svjestan sam da joj trenutno ne mogu ništa. Na sami spomen njega i nje u istoj rečenici poželim iskočiiti iz kože... Perfektna stabilnost unutarnje ravnoteže prvi je zadatak koji Učitelji traže od aspiranata, a ja sam time trebao ovladati odavno. I jesam, k vragu... Sve dok se na obzoru nije pojavila Ona. Sve dok mi nisu dodijelili da ju štitim. Sve dok mi nisu rekli da ću je ja podučavati. A to podradzumijeva da ću i tjelesno biti u bliskom kontaktu s njom.
"Master Germain, Master Horacio, stigli su.", iza nas zapjeva milozvučan glas gopije Oksane, prirodne crnke, ljepotice koja nema apsolutno nikakav učinak na mene. I zbog koje sam onako mlad i nadobudan pomislio da sam ukrotio sve svoje nagone. Nisam tad shvatio da moja energija reagira samo uz magnetičnost kakvu ima...
U vidno polje mi ušeta Ona. Dhyana. Doveli su je. S njom je i on, Andreas. Naša druga velika nada. Razlog zelenog čudovišta u mom umu. On je dodijeljen Horaciu. A Horacio se već spustio dolje da ga upozna. Koliko vidim, mali ga uopće ne doživljava. Ali itekako vidim koga on to doživljava... I ne sviđa mi se. Zeleno čudovište u meni se propinje dok promatram kako Andreas odmjerava Dhyanu.
Stisnem pesnice i pokušavam se dovesti u red.
Grabim prema dolje istreniranim, brzim koracima.
Ovo će biti najteži test koji su ikad stavili pred mene.
© RAY RIVETTI
